Odlomak iz romana: str 55.

...Izlazeći iz zoološkog vrta, ili vrta beznađa, primetio sam psa riđe dlake. Posmatrao me je tužnim pogledom tiho cvileći. Napolju je uveliko padala kiša koja se slivala niz njegovu dugu dlaku, pa mi se činilo kao da plače. Hteo sam da ga pitam da li i psi poput ljudi plaču kada im je teško, ali me je on preduhitrio odgovorom, kao da je znao šta sam želeo da ga pitam.

- Ljudi plaču, mi psi imamo samo malo više tuge u očima.

- Zašto kisneš? – pitao sam.

- Noga mi je polomljena. Ne mogu da se pomerim. Moram da čekam da zarastu polomljene kosti.

- Dok budeš čekao možeš umreti od gladi – rekao sam.

- Možda ću i umreti tako, ali želim da to bude sa zdravom nogom.

- Kako si se povredio?

- Nisam bio dovoljno oprezan. Prelazio sam ulicu. Vozač automobila me nije primetio, i eto. Dogodilo se.

- Ti si pas lutalica, nemaš gospodara'

- Nisam lutalica, ja sam samo napušteni pas.

- Ali ti nemaš gazdu. Niko ne brine o tebi. Ipak si izgubljen i osuđen na lutanje – kazao sam.

- Nisu izgubljeni svi koji lutaju.

- Doduše, u pravu si, evo i ja danima na neki način lutam – rekao sam pomirljivo. – Vi psi ste bar slobodni. Rastužila me sudbina ovih životinja u zoološkom vrtu. Ljudi navodno vode brigu o njima, ali su im oduzeli pravo na prirodni ambijent, uskratili istinsku slobodu kretanja, a to je u neku ruku i slobodu življenja – dodao sam.

- Nama je mnogo gore, nas nemilosrdno love šinteri – odgovorio je pas.

- Šta su to šinteri?

- To su ubice pasa. Ako me otkriju ovako povređenog, i mene čeka brza smrt u krematorijumu za pse. Zato cvilim iz straha, a ne zbog bola. Bol mogu i da podnesem, ali omisao da ću biti spaljen, priznajem, izaziva u mome srcu jezu i golem strah.

- Zašto ljudi to rade?

- Mi psi to ne znamo, pitaj ljude. Čuo sam od drugih da od naših kostiju prave brašno kojim hrane biljojede.

- Fde vas odvode?

- Srećniji završe u takozvanim azilima za pse, a svi ostali u kafilerijama

- Šta je to kafilerija, neka kuća, ili dom za smeštaj pasa lutalica, pardon, napuštenih pasa?

- Kafilerija je urbani naziv za krematorijum, i ništa više!

- Jednom mi je jedan posetilac na mojoj planeti rekao da će izgraditi krematorijume za ljude, bio je još dečak. Smatrao sam da govori iz obesti, i nisam muverovao.

- Taj dečak vas nije lagao, krematorijumi i danas postoje za ljude. Ali tamo spaljuju leševe umrlih, jer na grobljima nema dovoljno mesta za ukop. Nas pse spaljuju žive!

- Pretpostavljam da zato ne volite ljude?

- Mi psi smo u suštini naivne, dobroćudne, a ja bih rekao i glupe životinje. Pseće pamćenje je kratko, tako da i dalje volimo ljude, i verujemo da i oni nas vole.

- Nisu svi ljudi isti. Ja bih voleo da na mojoj planeti imam psa.

- Kada ozdravim rado bih došao na tvoju planetu.

- Ja moram da idem dalje. Ne mogu da se zadržavam, ovde sam samo u prolazu, a na Zemlju sam došao po nagovoru jednog mog prijatelja. Tražim sreću.

- Ako zaista želiš da nađeš sreću, onda povremeno usreći i druge.

- Kome ja ovako mali mogu da donesem sreću, i kome mogu biti od pomoći?

- Poseti obavezno kaflerije, baš zato što si tako mali, šinteri te neće videti. Otključaj kaveze i pusti pse osuđene na smrt. Daj im slobodu i videćeš. Bićeš srećan. Ili makar ponosan na sebe – rekao je pas.

- Kao da ti je minuo bol – pitao sam.

- Bol nije nestao, ali si mi ti, Mali Prinče, dao nadu, a to je dovoljno za ohrabrenje i optimizam.

Hteo sam da ga pomilujem, ali bio sam tako mali, da sam jedva dodirnuo njegovu šapu. Biti životinja među ljudima, makar i tako plemenita kao što je pas, nije lako, mislio sam.

Veliki Prinče, znam da ćete vi otići sa moje planete čim se ja vratim, a ja više ne mogu da budem sam. Želim da imam sagovornika. Ubeđen sam da ću sa sobom dovesti psa. Voleo bih da to bude baš ovaj pas sa kojim sam razgovarao. Ako on brzo ne ozdravi naći ću nekog drugog. Psi su pametni, odani, poslušni i verni prijatelji. Šta jednom Malom Princu treba više od toga? Ako u međuvremenu budem našao sreću podeliću je sa nezbrinutim psima. Meni ne preti opasnost koja pse vreba, a psima je zaista sreća potrebnija od bilo čega drugog. Zaboravio sam da pitam ovog nesrećnika da li psi uopšte sanjaju?

Preporuka

Svetionik uma - Misli

Svetionik uma - Misli

2014.
Mnoga od mojih promišljanja su se našla u ovoj knjizi. Naravno, izdvojena iz konteksta nekih kompleksnijih i opširnijih priča... [detaljnije]

DNK Hana

DNK Hana

Plato, 2013.
Ova najnovija knjiga pripovedka Veselina Mišnića, za razliku od svih prethonih ima tri naslova: “DNK HANA”, “SUŠENJE VETRA” i “ ŠKOLA ZA VEZIVANJE PERTLI”, takođe sve priče i pripovetke u ovoj knjizi imaju tri naziva. [detaljnije]

vidi sve