O romanu
ROMAN O CETINJU
(ROMANI U PRAHU)
Ovim naslovom su označeni spisi, zapisi i navodne, bolje reći, moguće bilješke profesora Banja Šaranovića. Nekoliko godina nakon njegovog samoubistva, ovi kako ih je on naslovio Romani u Prahu pronađeni su sasvim slučajno u jednom od stanova gdje je za vrijeme svog službovanja na Cetinju boravio. Kako su se ovi zapisi obreli u posed Đorđa Leze ostala je misterija. Pri poslednjem susretu nekako mi ih je bojažljivo tutnuo u ruke. Tekst je bio obmotan u debelom, i na krajevima zamašćenom pak papiru, zalepljen širokom trakom selotejpa.
Ovo što ti dajem, činim teška srca. Čuvao sam ove spise kao zlato. Mene su liječili kad niko nije mogao lijeka da mi nađe. Nadam se da ćeš razumjeti. Molim te da još neko vrijeme i dok ti ja ne kažem ništa ne otvaraš. Ako mi se nešto u međuvremenu dogodi, jer sudbini se ne može gledati u zube, i ako priču o meni dovedeš do kraja, onda u njen sadržaj obavezno unesi i ove zapise profesora Levskog. Znam da on to ne bi želio, ali ja želim. Ako sam ja mogao toliko godina da se hranim, trujem i liječim ovim Banjovim razmišljanjima, vjerujem da ni tebi neće biti nezanimljivo da vidiš gdje sam u svojim pobrkotinama nalazio jedino utočište i odakle sam crpjeo snagu da sasvim ne poludim. Budeš li razumio šta je Banjo svima nama poručivao, biće dobro, ako ne budeš shvatio poruke i izvlačio pouke iz ovih zapisa, još i bolje po tebe. Ako misliš da tako treba ostavi ih u zavještanje kome god hoćeš, bibliteci, gradu, ili ih posebno štampaj, samo ih nikada ne smiješ uništiti. To je jedino što od tebe sada tražim. Da nijesam siguran da me nećeš iznevjeriti, ne bih ti ove spise nikada dao. Ni tebi ni bilo kome drugome. Ali ti znaš da tebi vjerujem više nego što u sebe i sebi vjerujem.
Zagrlio me je. Oprostio se od mene poznatim cetinjskim pozdravo sa tri brza poljupca u obraz, i kao sjen šmugnuo u neku od poprečnih ulica.
Tek poslije Lezine smrti, pročitao sam ove minijaturne romane u prahu i odlučio da ih istim redosledom kako ih je Banjo posložio, unesem kao nezaobilazan prilog o njemu, koji ne govori samo o njegovom razmišljanju o životu i smislu života, već govori mnogo i o Lezi, i svima onima koji za smislom života bezuspješno tragaju a nalaze ga ponajviše u nedorečenom, i svemu što se sluti, ali se iz nekog razloga javno i glasno ne izgovara..
Čitanje ovih zapisa Banja Šaranovića ( ako to uistinu jesu njegove misli ) ne preporučuje se melanholičnima, depresivnima, rastrojenima, razdražljivima, i svima koji su iz bilo kojeg razloga pesimistički nastrojeni u trenutku čitanja.
Čitanje u takvim stanjima duha ovih romana u prahu može samo čitaocu da naškodi, jer neki psihoanalitičari vjeruju da je pisanje istih dovelo Banja do samoubistva.
