Odlomak iz knjige 2

Amarkord

(1981 --- 2011)

Da me neko ubije ili objesi
Ne znam da objasnim
Otkud Ljiljani  stjuardesi
Onako požudno da izjavim ljubav

I danas se pitam
Sa čime je mogao da je iznenadi
Jedan student praznodžepi
Jedan mladić golobradi
A volio sam je
Kao kad glup voli
( da svi primijete
da svi vide
da jednostavno boli )

Tada se u Beogradu davao
Felinijev Amarkord
Sjećam se: prodao sam
Deset bonova od ručka
I kupio karte u tapkaroša

(bila je jesen
Tmurna i loša)

A ona je istog tog dana
Za džemper od čiste runske vune
Dala sedam krvavih konja
Sedamdeset lipicanera bijelih
Sedam stotina kobila
Da bi uz džemper
I neku kožarsku radnju
U Mihailovoj oglobila
Tada mi je pred očima
Nešto užasno bolno puklo
Odjeknulo je umuklo
daleko se čulo
to zavijanje potmulo
(Ta rika
U srcu
Ranjenog bika)
Rekao sam sebi
Glupavi majmune
Zar mora baš tebe da mune
To djevojče  rođeno
U nekom vojvođanskom gradu
Na obalama rijeke Tise
Daj  Ohladi
Priberi se

Čekao bih je kod Liona
Madere
Kafane Londona
Na Ušću
Kod crkve Svetog Marka
Bilo je dana
Kada bih vrebao
Da je ulovim
Poput  gladne ptice
U Ljutice
Bogdana
Kraj kontejnera
U Đušinoj
(Koji je mirisao na studentsku glad
i penzionersku smrt)
Satima bih je čekao
Neko je u obližnjem parku
Pjevao
Neko je glasno lelekao
Činilo mi se
Kako pominje
I njeno ime

Grom je nad  Beograđankom sijevao
U po bijela dana
Jednom je u Botaničkoj Bašti
Dozvolila je da joj dodirnem
koljeno bijelo
i sve je govorilo
Imaću je zacijelo
Makar  to bilo
I u mašti

Bila je to godina
Getsbi nonšalancije
Trofrtaljki i zvoncarica
Prepuna bosonogih dana
Godina kiše i vina
Balkanske i drugih strmih ulica
Razvučena od Poslednje  Šanse
Do Prešernove Kleti
U kojima su lumpovali
pjesnici boemi
i svi ukleti
Ambrozije Krco Aca i Brančilo
Čude je tu i tamo pravio čuda
Grobarov spavao na groblju
Klejbezable i klokotristi
Ludovala luda braća
po svemu različiti
A opet isti

I poneka djevica
Povremeno bi
Zalutala  među bratstvo ukletih
Obavezno rođena u znaku dobre ribe
I tek okrivenog bluda
Gradom su jurili
Biciklisti
Trista mu čuda

Bila je to godina kada je hrana
Bila jeftina samo za oči
Kada su se rijeke Dunav i Sava
odmarale ispog  Kalemegdana
jer je Žuborski žuborio
nekoj Svjetlani
na vrhu Nebojšime kule
a Momo veličao  Unu i Folirante

(Istina je da je mutni Dunav
Muvao  još mutniju Savu
Čas joj je skakao na leđja
Čas joj se peo na glavu )

Jedna mlada žena je u zanosu
skočila u ambis sa mosta
Meni je bilo svega dosta
Htio sam sa rijekama u  Crno More
Da bejžim
Učio sam se da lajem|
Ili makar da režim
Htio sam  pride
letačicu Ljuljanu
Htio sam je dole
Htio sam je gore

Htio sam da zauvijek
Zaboravi nebesa
Čekao sam je da se vrati iz bijelog svijeta
Moja stjuardesa
Da donese  gumene bombone
Banane
I mnogo orijentalne hrane
Recimo Ananas
Tablerone
I druga čudesa

Umjela je da se  anđeoski smije
I kada kiši
I kada vije
Znala je da  ćuti
kad bih se onako iz čista mira
dao u graju
Ubjeđivao sam je da
Karavani prolaze
Zato što psi lutalice
Laju
(Od Karaburme do Zemuna njihov lavež se čuje
Da laju zbog neke uspaljene kuje)
Ubjeđivao sam je da je moje ludilo
Jedno po svemu normalno stanje
Da moja čežnja korijenje vuče
Iz praistorije
Da me u svemu ima
i da me nigdje nije

Znala je da bude prosta
Onako kako to vaspitan svijet
Umije da bude

Znala je da kaže
Svega mi je dosta
Pun mi je mjesec epike
Poznajem sve bajke svijeta
Sve priče
Ne podnosim skeptike
I one koji  na mene liče
A najviše od svega
Mrzi
Mrzi pjesnike

Znala je da kaže
Gorštače kruti
ko te pa sad pita
Za vaše čuvene ljude
Novaka, Novicu, Iva, Ivana
Vasilija Svetog Bože mi oprosti
I Petra Cetinjskog vladara
Za neka Ivanova Korita
(Sve su to samo rasute kosti
Onih kojih nema)
Šta meni  koja nebesima jezdim
znače
Lovćenske serpentine
I bistre jezerske vode
Ispod  Bjelasice
Smijala mi se u lice
Dosadan si čovječe
Znala je da se okrene
Bez pozdrava da ode

Danju mi je govorila: Zdravo Crni
A noću: bijel si kao kreda
Krv ti je sišla u pete
Imaš dječačke pjege oko nosa
Ogromne
Kao konfete

Pri susretu me pozdravljala sa  helou
Čudila se istinski
Kako mogu da me interesuju
Neki Menjuhin  Britn
Sol Belou

Kad smo zapostavljali Dunav
I šetali obalom mutne Save
Pominjala je obavezno rijeku Tisu
Govorila da mjesečno
Ponekad i češće
Ide na pričešće
i na misu

Mada vjeruje Bogu
Koliko i meni što vjeruje
Ili bilo kome drugom
Jer svi bi je hteli
Onako na brzaka
S nogu

Kada bi se takli i njenog faha
Govorili o vazduhoplovstvu
Tu joj ne bi pomogli ni najbolji sufleri
I niko ne bi mogao da je uvjeri
Da su pioniri vazduhoplovstva bili
Gijome i Egziperi
Da se u nekom beznadežnom letu
Stvarao Mali Princ

Baš si luckast
Rekla bi mazno
To je opet neki tvoj vic
I smijala se
Ko zna čemu
Dugo i predugo
Zarazno

Tada  sam razumio
Zašto joj ne prija
Violina jednog Jehudija

Potom sam strpljivo pravo i žudno
Ka rubu svijeta
Ka otvoru pakla
Stremio i strijelio
No sve je bilo uzaludno
Jer ona sve to vrijeme
Moj tobolac nije ni takla

Bila je to doista
Ljiljana stijena
Ljiljana bista

Dugo je potom umirala
preduga Godina
prepuna stjuardese Ljiljane
Godina kada se u Beogradu
Davao Amarkord
I u njemu klince
fascinirala žena
Sa ogromnim sisama

Bila je to godina
Nekih tmurnih pisama
Kada sam se i ja
Mada teška srca
Odrekao  letačice Ljiljane
(Nebeske ptice Ljiljane letačice
I njenih  igrarija)