Haljina od leda

Nataša Žurić Predgovor za knjigu

Iako godine definitivno donose zrelost, a donose, ipak, ne postoji  vrijeme u životu, koje je  predodređeno i najpogodnije  za pisanje. Rembo je sve  svoje velike pjesme napisao do dvadeset i prve godine života, a pripovjedač Marko Miljanov je tek u pedesetoj naučio da čita i piše, da bi se danas  književnici ponosili nagradom koja nosi  njegovo ime.

Hoću da kažem, da je intelektualno sazrijevanje neprekidan i dug proces i da  koliko god bili dugovječni, ljudi imaju malo vremena za spoznaju vlastite prirode. Pogotovo nemaju vremena za sve ostalo što je izvan  epicentra svakodnevnih interesovanja.

Kako ovdje govorimo o prvoj knjizi pjesama mojkovčanke Nataše Žurić, neophodno je ispoštovati hronoliški niz slučajnosti, koji su ovu, sada već zrelu ženu uveli u pjesničke tokove. 

Knjiga koja je pred nama nije samo plod emocionalne prirode i  zanosa, ona je u ovom slučaju materijalizovana svijest jednog dugotrajnog procesa tragalaštva i pjesničkog sazrijevanja Nataše Žurić.

Da bi svoju unutrašnju prirodu, svoju poetsku, dakle pjesičku vrelinu kontrolisala, Nataša Žurić u tom svijetu  poetske fantastike, svakodnevno  na sebe oblači nevidljivu  Haljinu od leda.

Tako ona drži pod kontrolom ono što je u njoj uzburkano, što  gori i prijeti da se taj plamen otrgne kontroli. Sa tim imaginarnim  ledenim ogrtačem, haljinom od leda, pjesnikinja uspijeva da kontroliše svoju  uzavrelu prirodu, da kanališe oganj koji je goni u pjesmu i prijeti da ostavi ko zna kakave opekotine i posledice po njenu dušu. Zahvaljujući toj nesvakidašnjoj ledenoj oblandi,  pjesnikinja uspijeva da taj oganj ukroti, čineći ga običnom, prijatnom toplinom.

Tada riječi više nijesu zamke i ne predstavljaju samo unutrašnju lavu koja spaljuje sve pred sobom.

Te riječi udjenute u pjesmu i dalje gore, ali to je onaj tinjajući plamen, koji se ne gasi i koji noseći i donoseći toplinu, prija  pjesnikinji, ali i onima koji se nalaze u njenoj blizini i okruženju, koji se takođe mogu na toj njenoj tihoj pjesničkoj vatri ogrijati.

Dakle, ledeni velovi ove pjesnikinje skrivaju vrelinu i kanališu energiju smjerovima  koji se ne mogu uvijek i unaprijed nazirati.

Svaki pjesnički put jeste put, sumnji, kolebanja, tragalaštva i neizvjesnosti. To pjesničko prokletstvo preispitivanja vlastitih dometa nije ni  Natašu zaobišlo. Naprotiv. Njene nedoumice nijesu od juče i  od jedne pjesme. One traju od vremena kada  je Nataša otkrila da nosi pjesničku dušu kao dar i dragocjenost, a to nije bilo juče, ili skoro. U potrebi da javno iskaže svoju emotivnu prirodu pjesmom, godinama, pa i decenijama sputavale su je običajne norme, nerazumijevanje sredine, koja  ne gleda baš blagonaklono  na ženu, koja se uz bezbroj drugih obaveza koje život nameće, makar to bilo i u pauzama, okreće poetskim darovima i pisanju pjesama.

Trebale su godine da prođu, da se Nataša odvaži i krene putem  poetskih izazova, držeći se one narodne: „ da u životu i dok čovjek živi, nikada ni za šta nije kasno“. Ako je istina da „Pregaocu Bog daje mahove“ što bi rekao veliki Njegoš, to se u slučaju ove pjesnikinje, mlade u pjesništvu, zasta potvrđuje.

„Haljina od leda,“ naslovna formulacija knjige, uzeta je  iz jednje njene pjesme, kao paradigma onovremenog, a opet, ovaj naoko „modni“ detalj od leda, ako to  po svojoj suštini jeste, makar  u ovoj konstelaciji kao takav se mora i prihvatiti. Dakle, Nataša Žurić nam otkriva djelimičnu tajnu svoje nevidljive prirode. Nudi nam svoj lični izum. Ovaj  jedinstveni odjevni predmet, haljina od leda,  njen je osobeni patent i pronalazak, njeno duhovno i duševno zavještanje, koje ona prvenstveno daruje svojoj poetici, a onda i svima ostalima.

Uostalom, poezija nije utočište za onoga ko je stvara i ko se njome ogrće  kao štitom, koji od svega može da sačuva.

Poezija je prostranstvo u kojem se baškari ljepota duhovnog svijeta.

U njoj ima mjesta za sve  ljude,  pa i za one koji nemaju dara za pisanje pjesama, ali  itekako mogu da osjete i konzumiraju pjesničke darove.

Kako je u ovom slučaju riječ o prvoj  pojesničkoj knjizi Nataše Žurić, nema potrebe da se o ovom prvjencu govori sa nekog iskustvenog trona i sa  intelektualne distance.

Iskrenost i preživljenost  u ovoj poetici odagone  one kritizerske nakane,  jer zrelost ove njene prve knjige nadmašuje svako neiskustvo. Ovdje je riječ o ženi  tihoj i skromnoj, ostvarenoj u emotivnom i ličnom životu, ali ipak nedorečenoj i neshvaćenoj u sredini i svijetu u kojem živi i kojem pripada. Otuda je primjetna njena potreba da se ode korak dalje, korak u novo i nepoznato, u ovom slučaju u  atare poezije, gdje se ona neočekivano dobro  snalazi. Kao dokaz da  u manjim sredinama, gdje su životne oskudice evidentnije od duhovnih, može poslužiti i ovaj primjer, pomalo poznog pjesničkog avanturizma, gdje naša pjesnikinja sublimira svoja životna iskustva, svoje lične spoznaje pretače u riječi pjesama, zrelo i odvažno, kao da se u tim vodama nalazila čitavog svog životnog vijeka.

Verujem da jeste tako, jer pjesnik se ne  rađa preko noći i ne budi se jednog jutra mamuran i začuđen nečim što mu se u snu dogodilo i što ga je preobratilo, da od tog momenta bude poeta i odluči da se uputi tim stazama nevidjelice i svekolikih izazova. Jer pjesnik nikada ne zna gdje će ga njegova poetska mašta i emotivna priroda u životu odvesti, koje će visine dosegnuti i u kojim mrčajama može  neočekivano utonuti  radoznala ljudska priroda. I u ovoj poetici lako se prepoznaje senzibilitet žene, jer emocije koje žena nosi, često su iznad svih poznatih i najdubljih emotivnih uzleta bilo kojeg muškarca, pa i onog koji je svoje životno tragalaštvo podredio  poeziji. 

Ta nesvjesnost da se  pjesmi daruje čista  i preživljena emociju i pjesnikinju Natašu Žurić  hrani od kada zna za sebe. Trebalo je njoj samoj to malo kuraži i podstreka od strane onih koji su joj najbliži i koji je poznaju i vjeruju  u njenu duhovnu prirodu, da se pojavi i pred drugima sa ovom prvom knjigom pjesama.

Ne trudeći se da uočimo  bilo kakve asocijativne književne uticaje sa strane,  jer književni teoretičar sa Harvarda, Harold Bloom u  svojoj čuvenoj knjizi “Antitektička kritika uma“ pokazao je i dokazao, upoređujući velike pjesnike Miltona i Šekspira, da u književnosti nema apsolutne originalnosti.  Riječi  koje jesu  osnovna potka svakog pisanja, nijesu ničija prćija i bezbroj puta su  korišćene od  različitih stvaralaca na različite načine. Dakle, originalnost se ne ogleda u jezičkoj semantici, već  kada je poezija u pitanju u izvedbenom  principu  i načinu iskazivosti onoga što se  kroz  pjesmu govori.

Ovdje, u ovom osvrtu na poetiku i  ovu, ponavljam, prvu pjesničku zbirku Nataše Žurić u cjelini, namjerno je izbjegnuta analiza bilo koje pjesme iz ove  knjige.  Vjerujem da je dovoljan samo  naslov  koji će da privuče pažnju svakog radoznalca. Sve ostalo što se nalazi između korica ove pjesničke zbirke govori  dovoljno o njenom tvorcu, ali i o onima koji su  samo fizički odijeljeni  od Natašinog emotivnog svijeta, koji nam se od pjesme  do pjesme, kroz  ove stihove dočarava.

Ipak, reda radi, treba reći da ovu knjigu čine nekolike pjesničke cjeline. One ne moraju a opet mogu biti izdvojene poglavljima; ne moraju, iz razloga jer se lako uočavaju razlike  pri izboru načina formulacije određenih pjesničkih iskaza.

U jednom momentu nailazimo na klasičnu haiku fragmentarnost, ako je ova doskočica dobro  upotrijebljena, u kojoj doista  „kratka riječ, dugim mislima daje povoda“. Tih nekoliko pjesama ovog tipa, pjesnikinji  Nataši Žurić  su poslužile kao uvodne pjesme za  ostala poglavlja, a mogle bi, sasvim autohtono da stoje izdvojene u zasebni dio knjige.

Slobodan stih je odlika pjesama koje slijede, dakle većine pjesama, gdje pjesnikinja stavlja akcentar  na mala jezička istraživanja i izazove koje jezičke doskočice nude. To je njoj očito potrebno, ali ona se na tome  malom eksperimentu ne zadržava, već se prepušta  riječima pjesme, porukama i idejama,  da je kroz nadgradnju  iskazivog i postojećeg vode ka smislenijem i dubljem cilju. U ovom ciklusu, ako ga tako možemo nazvati, moglo bi se izdvojiti više pjesama, koje bi poslužile kao  prilozi  Natašine pjesničke zrelosti. Te pjesme svojim kvalitetom potvrđuju i Natašinu pjesničku prirodu i opredijeljenost da se kroz pjesmu iskazuje i da pred svijetom sa pjesmom na usnama otkriva svoje duševne dileme i emotivne tajne.

Treći dio ove pjesničke zbirke čine rimovane pjesme, koje će lako naći put do čitalaca, jer je rima koju  pjesnikinja Nataša Žurić koristi dobro izvedena, bez uobičajenih grešaka pjesnika početnika koji se stidljivo udijevaju  u burne i neizvjesne književne tokove.

Pjesnički zanat nikada nije samo plod slučaja i talenta, on mora biti potkrijepljen znanjem i poznavanjem svekolikog pjesništva. Metrika, rima,  slik, uklapanje stihova   kada je riječ o sonetu,  i mnogo toga još, čine zanatsku okosnicu svakog iole ozbiljnijeg pjesničkog poduhvata. Srećom po našu pjesnikinju, ona je itekako  svjesna toga i ne ulijeće u zamke jednoličnog i trivijalnog.

U ovim pjesmama ne vide se dileme stvaraoca i uobičajeni nedostaci, jer, treba i to reći: rimovanu poeziju je ipak najteže pisati.   Jednom je jedan  dobri pjesnik rekao „ da ne priznaje poetu koji nikada nije napisao niti jednu rimovanu pjesmu.“

To je  prvenstveno zanatski  zadatak i tom izazovu makar na početku   se ne smije i ne može odoljeti.

Kako god, to i nije bio slučaj  sa knjigom pjesama „Haljina od leda“.

Možda će sledeća Natašina knjiga nositi  naslov  „Haljina od ognja“, ali, to mi za sada ne možemo znati, uostalom  sve što radimo ima korijene u prošlom, sadašnjem i budućem.

Kako je vrijeme mudrije od svakog čovjeka, prepustimo ovu knjigu Nataše Žurić sudu vremena i svakako čitaocima,  čiju će realnost ovi stihovi  uljepšavati i činiti je smislenijom.

Sve ostalo što bi se moglo reći u domenu je  prigodne teatrologije, a to nije namjera  ovog osvrta na  ovaj  uspjeli pesnički poduhvat Nataše Žurić.

Veselin Mišnić, književnik
Beograd, avgusta 2013 god.