Intervju: Ja sam vuk samotnjak

Podgoričke novine 5.10.2011.

Pitanje : Šta vas danas najviše vezuje za Cetinje, a šta za Mojkovac. Ljudi, pojave, događaji ?

Odgovor:  U nekom periodu života, koji neminovno dođe, za neka mjesta i neke ljude, vezuju nas samo uspomene i sjećanja. U mojem  slučaju je difinitivno tako, jer, i Cetinje i Mojkovac su gradovi  sa kojima počinje moja životna pa i stvaralačka biogtrafija. Ova dva omanja grada, na dva kraja Crne Gore, jedan smješten pod Lovćenom, drugi ispod Bjelasice, svaki na svoj način, ostavili su neizbrisive tragove u mojem životu. Za Mojkovac i Cetinje me vezuje moje djetinjstvo i odrastanje, jer, moj otac je iz Mojkovca a majka Cetinjanka.  Otac je sahranjen  u Mojkovcu (Bjelojevićima, selu gdje je živio). A majka na Cetinju.  Malo je tužno što kada posjećujem ova dva grada, prvo odem na groblje, da upalim svijeće i malo odćutim tugu za onima kojih više nema, a onda obiđem rodbinu, i rijetke prijatelje.  Uostalom Mojkovcu sam većim dijelom posvetio roman „ Sadistički  Dizajn„ a Cetinju, roman  koji je u Beogradu  doživeo više izdanja i u tom prvom obliku zvao se „ Romani u prahu“  na kraju sam  roman  po ko zna koji put preradio, i prošle godine ga objavio u novom ruhu, u jekavici, izdavač je bio  „Obodsko Slovo“. To je bio nekakav moj osećaj duga prema Cetinju, i ljudima  koji su junaci ovog romana, a kojih više nema među živima. Meni lično, zauzvrat, od Cetinja nikada ništa ni dobroga niu lijepoga nije došlo, iako mislim, a  mnogi kritičarski poslenici su već o tome pisali, da je ovaj moj roman, koji se u poslednjoj verziji i zove „ Roman o Cetinju“  svakako najbolje,napisano književno djelo, ne samo u Crnoj Gori, koje se bavi mentalitetom cetinjskog malog čovjeka. Ne istoriografijom, ne slavnom prošlošću, već ljudima bez kojih ne bi ni bilo onih najljepših i najtoplijih priča o Cetinjanima.  Ako je Crnjanski napisao  „Roman o Londonu“ mislio sam  da i Cetinje zaslužuje  da se jedan veliki roman po njemu zove.  Doduše, izboru ovog naslova  ponajviše je kumovao sam  izdavač.  Ja sam  htio da ga naslovim „Dolina Bogova“, što bi u krajnjem imalo isto značenje. Ova saga o Cetinju, u  Beogradu je imala preko stotinu  kritika i prikaza, a roman je biran među deset najboljih romana prošle decenije, našao se bio i u najužem izboru  za Ninovu nagradu.  Ali kad se to desilo i ko će  crnogorskom piscu i romanu o Crnoj Gori i Cetinju dati  najveću srpsku književnu nagradu. To se nije moglo dogoditi. Ja sam u stvari pisac na vjetrometini.  I crnogorski i srpski i ni crnogorski, ni srpski.   Iskreno ja najmanje znam “čiji” sam. Doduše član sam  oba udruženja i crnogorskog i srpskog. Ali to u suštini ništa ne znači. Ni meni ni ovim udruženjima. Nije Bećković davno postavio pitanje tek reda radi, koje je dobro poznato a glasi : Čiji si ti mali ?

Zašto i kako je u Crnoj Gori “ Roman o Cetinju” nezapažen, ne bih se ni potrudio da odgovorim. U svakom slučaju ne mojom krivicom, već, pre će biti nemarom izdavača a i nezainteresovanošću ljudi sa Cetinja, onih koji se barem na papitu bave kulturom. Od kada sam otišao sa Cetinja a od tada je proslo  dvadeset pet godina, nikada me niko sa Cetinja nije pozvao ni na jedno književno veče, niti je “ Roman o Cetinju” na pravi način bio prestavljen  Cetinjanima, a to dovoljno govori zasto sam ljut  ne na Cetinje vec na ove sadašnje Cetinjane. Dakle, ovo novo Cetinje meni definitvno ostaje strano i daleko.  Ja poznajem, pamtim i volim Cetinje kojeg nema, u kojem sam  živio, odrastao,  učio, predavao kao profesor i  zauvijek stekao neka trajna prijateljstva. No to što je mene Cetinje zaboravilo, nije moj grijeh, zaboravilo je i Buda Cetinjskog ( Vojislava Gledića) i mnoge druge svoje umne i značajne ljude. Ovim romanom dao sam Cetinju mnogostruko više, nego što sam od Cetinja dobio ili ću bilo kada dobiti.

Mojkovac koji me za razliku od Cetinja prihvata  ( barem tako izgleda) kao zavičajnog pisca, nije napravio grešku koju su napravili  Cetinjani, i moji odnosi sa ovim gradom i ljudima koji se bave kulturom u njemu, i ne samo kulturom, su  do sada korektni i sa moje i sa njihove strane.  Do kada će tako biti  ne znam i opet ne zavisi od mene. Pritom Mojkovac nije prestoni grad Crne Gore, i njegovi privredni i razvojni resursi su zaista skromni, ali  dovoljno je pomenuti Mojkovačku  filmsku jesen, Mojkovačku televiziju, novine,  pa da se  uputi pohvala ljudima entuzijastima koji se brinu o svemu navedenom, ne bez odricanja i velikog truda. Cetinje nema ništa sem prošlosti i muzeja. To je grad bez sadašnjosti i ako se ovako nastavi bez budućnosti.  A budućnost ne ispisuju  istorijski i kulturološki spomenici, nego živi ljudi. E takvih kao da nema u Cetinju. Lovćen, taj mnogoopjevani simbol slobodarske Crne Gore  je odavno okrnjen i skidanjem kapele, za mene je zauvijek izgubio onu izvornu istorijsku draž. Cetinje je dakle poodavno utonulo u uspavanost, mimikriju i mrtvilo i to što povremeno iz Podgorice dođe neka delegacija, održi se povremeno sjednica vlade i slično, samo je pretvaranje ovih na vlasti, davanje lažnog značaja, zamazivanje očiju osiromašenom cetinjskom  narodu. Da bi Cetinje živnulo, a ne živjelo, trebaju mu pare i sredstva a ono ništa sem šarene laže i ne dobija. No siguran sam da to  Cetinjani mnogo bolje od mene i osjećaju i znaju. Dovoljno mi je da vidim na Cetinju moju braću od ujaka kako se muče i životare pa da mi opšta slika bude sasvim jasna. Ovako Cetinje je grad  koji lagano i neumitno umire. Bojim se da će ostati samo građevine, groblja i sjeni onih koji su  slavu Cetinja svijetom pronosili.

Pitanje : Vi i Danilo Kiš. . . ?

Odgovor : Danila sam kratko, a danas mi se čini jedva poznavao. Bilo bi neskromno da kažem da smo bili prijatelji, jer za prijateljstvo je potrebno mnogo toga. Nas su razdvajale godine, iskustvo, spoznaje. No u mladosti se to  baš jasno ne sagledava i sve se olako uzima.  Znam da su mu u Beogradu bili prijatelji: Mirko Kovač, Božo Koprivica i Filip David. Ja sam samo bio zanesenjak, mladić tek došao iz Cetinja, koji je i tada znao da je  bila velika sreća poznavati Danila Kiša, pa bilo to u trajanju od nekoliko mjeseci. I Danilova priča je kao i moja, makar sa te majčine linije vezana za Cetinje.  Meni je mnogo godina kasnije bio veliki kompliment kada su mene i moje romane neki kritičari upoređivali sa  Kišovim, Markesovim i Sabatovim stvaralaštvom. Danilo je volio Cetinje, onako iz daleka. Svojevremeno  dok sam  boravio kao mlad pisac i profesor na Cetinju, uspio sam jedne godine na Cetinjsku Ljetnju Pozornicu da dovedem i Danila Kiša, bio je to njegov poslednji susret sa gradom gdje je i sam neke godine djetinjstva proveo. Danila sam  zaista poštovao i kao mlad pisac, kao što rekoh, imao sreću da ga upoznam, zahvaljujući njegovom prijatelju, takođe velikom piscu Mirku Kovaču, sa kojim me opet upoznao legendarni profesor i veliki intelektualac, u to vrijeme i Kovačev prijatelj, profesor  Ratko Božović. Kada sam jednom u Miloša Pocerca,  onako mladalački nesmotreno rekao Danilu da sam napisao  „ fenomenalnu „ priču, pogledao me je i kazao : „Imaš li ti to prekucano ?“ „Imam „, rekao sam ja. „ E donesi da pogledamo zajednički“.

Pun sebe, što će veliki pisac konačno nešto reći o  mom stvaralaštvu, donio sam rukopis ove tek napisane priče. Danilo me je pitao, radim li na tekstu nakon prve verzije, i koliko radim, bavim li se jezikom, stilistikom... Ja sam kao iz topa odvalio da nema potrebe da nešto prepravljam i dorađujem.  E pa onda ajde da analiziramo  dio ovog tvog sočinjenija, rekao je  podižući obrve. Da skratim priču. Od  pune tri kucane strane ostale su tri rečenice. Bio sam očajan, a Danilo se samo nasmiješio i rekao mi nešto što ću kasnije i do dana današnjeg  primenjivati u pisanju. Znaš, ako  želiš da ti knjiga bude dobra, ne smiješ žuriti, knjiga se piše godinama  a samo jednom objavljuje. A najbitinije od svega je što moraš  prije objavljivanja svaku rečenicu da pročitaš pedeset puta. Tako ja radim. Upamti: pedeset puta, ni manje ni više. Tek poslije tri godine sam se odvažio da objavim ovu knjigu pripovjedaka koja se zvala „ Legende o Ludilu“. Po neodoljivoj Danilovoj ženi Paskal, usudio sam se da mu primerak knjige pošaljem za Pariz. Nekoliko dana kasnije, tačnije  u nekim poznim večernjim satima javio mi se telefonom iz Pariza. Nikada ni prije ni poslije me nije nazvao. Rekao mi je da čita moju knjigu i da mu se dopala priča „Tajna  Metalne Kutije“. Mnogo mi je značila ta njegova pohvala.  Sreli smo se još samo nekoliko puta, kratko, jednom kod  Mirka i njegove supruge, čudesne slikarke Bobe, i kada je teško obolio,  kratko smo se čuli telefonom, ali tada je već bio izgubio glas i šapatom pričao. Vijest o njegovoj smrti me je zatekla u Frankfurtu, gdje sam bio na sajmu knjiga. Danilo je otišao u vječnost, a meni su kao i mnogima, koji su  ga poznavali, ostali za pamćenje trenuci i dragocjeni savjeti iz ovog kratkotrajnog druženja sa njime.

Pitanje : Ko  vas je najviše impresionirao svojom pameću, pojavom, neobičnošču iz svijeta umjetnosti.

Odgovor :  Mnogo ljudi bih trebao da pomenem. Ipak ću se u odgovoru ograničiti na samo neke. Nikada neću zaboraviti moje prve susrete sa četvoricom i u ono vrijeme značajnih pisaca, a da ne govorimo o tome šta oni i danas u  crnogorskoj književnosti znače. Pavle Đonović, cetinjski pjesnik i pripovjedač mi je objavio prvu knjigu pjesama. Prvu recenziju i moralnu i svaku drugu podršku  pružio mi je  veliki cetinjski i ne samo cetinjski pjesnik Mladen Lompar. Ali na mene je najveći dojam ostavio  tada ubjedljivo najveći i najznačajniji crnogorski pjesnik Jevrem Brković. Nije me poznavao a dao je prvu kritiku i prvu pohvalu za moju tek objavljenu knjigu pjesama koja se zvala „Čarolije“. Četvrti iz ove grupe koji su me zadužili je bio  Vojo Minić, slijepi mojkovački  pisac, filozof, kritičar i veliki intelektualac, urednik  u Pobjedi. Iskren da budem, danas i sa ove distance vidim koliko je to slaba knjiga bila i koliko su to bili korektni ljudi, jer, sigurno je da su oni tada znali da to nije velika poezija, ali su naslutili i predosjetili  neki moj dar, i nijesu htjeli da budu prepreka nečemu što je ležalo u budućnosti.

Bez njihove podrške sigurno je da i mog ulaska u književnost ne bi bilo.

Kasnije sam se upoznao sa Jevremom, i bio čest gost u njegovom domu, kod njega sam se sretao sa plejadom  onovremenih pjesnika, koji su svi do poslednjeg  trčali po Jevremov pjesnički blagoslov. Danas, mnogima od njih  ako pomenem Jevrema kao da sam im bacio so u oči i   najteže ih uvrijedio. Ali  neke stvari se ne mogu gumicom izbrisati i zaboraviti. Jevrem je u to vrijeme bio  veličina, pjesnički Bog. Takvu književnu popularnost danas ne uživa niko u obje ove nove države. Jevrem se otvoreno rugao Bakariću. Jevrem se nije plašio Tita. Bio je pjesnička gromada čije smo pjesme učili napamet. Ja i danas znam  neke njegove pjesme i  volim da ih recitujem. „ Pisma sa Grahovca „ I „Tvrđava“ su i dalje po meni  kruna crnogorskog ljubavnog i ne samo ljubavnog pjesništva. Jevrema nijesam vidjeo decenijama, tako se nekako zalomilo, povremeno sam se sretao sa Balšom i imao vijesti iz prve ruke o Jevremu, Damjanu i Kaći.  Sticajem čudnih i rekao bih neplaniranih okolnosti u Beogradu sam  upoznao sve značajnije pisce, ako izuzmem   Crnjanskog  i Andrića. Još kao gimnazijalac  sreo sam  na Cetinju Mešu Selimovića, i od njega dobio prvi rokovnik u životu, gdje je  veliki Meša umjesto posvete, jer knjige nije imao da mi pokloni, napisao  “ Budućem piscu Veselinu Mišniću, Meša “. U tom notesu su začete moje prve  pjesničke i ne samo pjesničke misli. Učio sam od najboljih. Vremenom čovjek počinje da prepoznaje svoje misli id a se drži ideja koje je sam osmislio i uzori blijede i sasvim nestaju. Dolazi se do samobitnosti i lične priče.  Tim putem se kreće svaki pravi umjetnik. Iz tog vremena tragalaštva za identitetom, od svih pisaca sam najviše volio da se družim sa velikim pjesnikom djetinje duše, Mikom Antićem, i tragovi tog  našeg drugarstva, iako je on bio od mene stariji nekoliko decenija, nalaze se u nekim mojim knjigama. I njega je smrt surovo otela prije vremena, kao i Danila. Kasnije sam upoznao i Desanku Maksimović, koja je bila prava dama među pjesnicima. Njena energija je bila zapanjujuća. Vedrina takođe. Moram da kaćem, u tim ranim godinama, u formiranju  mene kao  ličnosti prije svega, a potom kao i pisca najveći uticaj i trag je ostavio Ratko Božović. Kroz njegov  stan u Dalmatinskoj  su prošli svi iole značajniji crnogorci iz svijeta slikarstva, pozorišta, muzike i književnosti. I ne samo Crnogorci. Ako je neko imao i mrvu talenta imao je nesebičnu Ratkovu pomoć. Zaista mislim da  barem kad je crnogorska kultura u pitanju od Ratka nema zaslužnijeg čovjeka za njeno novije utemeljenje. Sve što sam u to vrijeme pisao moralo je da prođe strogu Ratkovu procjenu. Znao je zbog jedne riječi koja mu se u nekoj mojoj pjesmi nije  dopala da me danima kinji dok ne bih našao  pravo rješenje.

Ratko je prijatelj   bezgranične ljudskosti i dobrote. Kod njega sam upoznao čudesnog  profesora  Batu Josimovića, koji je predavao na  Sorboni a potom i u Beogradu, i koji je  umro u Kliničkom Centru Srbije držeći na grudima moj roman „ Bolest  Vajara Gabrijela“, za koji sam imao inspiraciju u  životu crnogorskog vajarskog genija Mija Mijuškovića, kome sam i posvetio ovaj moj zapaženi  roman. Pomenuo bih još neke pisce kojih nema, a svaki je na neki način bio maker kamićak u mozaiku moje životne priče. Marošević, Kapor, Bulatović, Pavić, Brajković, Krco, evo prije neki dan i Čude ode. Tih godina me iskreno potresla me zla sudbina fenomenalnog glumca Žarka Lauševića, koji je u danu  tragedije trebalo da bude i moj gost na Trgu Pjesnika u Budvi. Volio sam najvećeg crnogorskog filmskog rećisera Živka Nikolića, i družio se sa njime. Glumca Petra Božovića, takođe. Stevan Raičković, Mirko Kovač, njegova supruga Boba, Striković, Matija Bećković, a i Milovan Đilas jednom su baš u ovom  društvu bili gosti u mojem domu. I junak mog Romana o Cetinju, legendarni Đoko Vujović Leza, koji nas je svojom nevjerovatnom pojavnošću i pričom sve zabavljao. Tada je Đilas pjevao uz gusle, a ja sam to nezaboravno veče sačuvao  i u video materijalu.

Koliko god  život trajao on je duga priča i nikada do kraja ispričana.

Pitanje: Šta danas svetu nedostaje da bude bolji?

Odgovor: Mislim da mu nedostaje mnogo toga. Prije svega današnji ćovjek je otuđen, usamljen, zatvoren, lišen emotivnog naboja. Obezdušen u potpunosti. Naučna i tehnološka dostignuća su ubila magiju neizvjesnosti, ljepotu nedoživljenog. Senzaciju učinile besmislenom. Virtualni svijet je zamijenio svaku realnost. Sve je svakome dostupno i želje ne postoje. Sem one jedne jedine: želje za bogatstvom po svaku cijenu.  Niko više ne piše ljubavna pisma.  Dodir žene i muškarca je sveden na sletsku vježbu od par trenutaka, koji se u hodu zaboravljaju. Ćežnje i snovi o nekome ne postoje. Nenormalno i bolesno je postalo normalno. Čovjek današnjice je osiromašen na milion načina. Za svaku novotariju  i napredak u nauci  gubilo se na stotinu drugih značajnih stvari.  Današnji čovjek je tužni gubitnik i ništa više. Put kojim se uputio savremeni čovjek ne vodi u bolji i smisleniji život. Sve se pretvorilo u farsu, lakirovku, rialiti, ispiranje i ono malo pameti što je preostalo.

Pitanje: Ima li nade da izbjegnemo apokalipsu ?

Odgovor : Možda će neko reći kako mnogo mračim. Ali  i kada u nečemu tražimo ljepotu i pozitivnu stranu, realnost istog časa demantuje i upozorava nas da se ne zanosimo.

Kako izbjeći apokalipsu ako je ona u nama. Ako smo njena produžena ruka. Ako joj služimo. Apokalipsa bi nas možda ostavila na miru, ali mi bez nje ne možemo. Ne bar do konačnosti. Zlo je toliko uzelo maha da je svako dobro djelo malo kao jedna kap u okeanu. U prirodi moćnika je da uništavaju i pokoravaju a ne da grade. Milioni ljudi svakodnevnevno umiru od gladi u Africi i širom svijeta.  A Nato Alijansa i ta famozna Evropska Unija (čitaj: savez sebičnjaka) ka dim se ćefne, zabave radi, razaraju države i uništavaju čitave narode zbog nekoliko galona nafte. Da se samo jedna pametna bomba ne napravi i da se novac  koji bi u to zlo bio utrošen  uloži u hranu, bilo bi spašeno sto hiljada života. O čemu i kakvom moralu onda da pričamo. Ne postoji nikakva pravda na svijetu sem one koju nam moćnici serviraju. A ta pravda  za one koji joj služe znači propast i smrt. To je naša realnost. I ta njihova pravda ima i drugo ime.  Apokalipsa.

Pitanje : Tiho Vujović ? ( ovo pitanje treba bolje formulisati !!! )

Odgovor: Tiho je autentični Cetinjanin. Jedan od poslednjih. Jedan od rijetkih koje ne zaobilazim kada dođem na Cetinje. Cetinje bez Tiha bi bio baš tužan grad. Tiho tihuje na Cetinju, i dalje vjeruje  u san o bogomdanom Cetinju, koje je mimo  čitavog svijeta. Tiho je prvenstveno slikar. Dobar slikar. On vjeruje najbolji. Ja ne sumnjam u to u šta on vjeruje.  On takođe vjeruje da je Božje dijete, jer je rođen u „ Dolini Bogova“. Tiho piše i knjige. Mislim da treba napisati knjigu o Tihu. On je jedan od onih junaka koji tumaraju mojim romanom o Cetinju.  Ne pominjem ga, ali on zna da je i on tu. Prvu Tihovu slikarsku izložbu sam ja  oraganizovao u mojoj galeriji  Trezor u Beogradu prije  mnogo godina. Bilo je to davno i bili su to Tihovi počeci. Ja sam prvi vidjeo njegov potencijal i prepoznao njegovu genijalnost. Ostalo je bilo na njemu i vremenu da to potvrdi. I mislim da je u toj nakani uspio. Ekscentričnost mu ne nedostaje. Gde će ga odvesti to niko ne zna. A ponajmanje Tiho.

Već su se Izdvojili generacijski slikari: Nikola Marković, Momčilo Macanović, Naod Zorić i Tiho Vujović, ( redosled nije bitan,) važno je da su oni nasljednici Lubarde, Milunovića, Slovinića, Prijića, Stanića, Gvozda i drugih. Posle ove četvorice velikih, nastupio je vakum, praznina. Niko se više nije nametnuo.  Samo je Tiho bio i ostao  Cetinjska a ja vjerujem da će biti i svjetska priča.

Pitanje : Jeste li imuni na kritiku onoga što radite i delate.

Odgovor: Da živim u nekom drugom vremenu, a ne živim, možda bih znao šta riječ kritika znači.  Ovaj  pojam  u semantičkom i svakom drugom značenju kada je savremena književnost u pitanju apsolutno ne postoji. Postoji  u jeziku kao pojam i ništa više. Kakva crna kritika. Kritike nema. Sve se svodi, što bi Vitezović rekao na “Lajanje na zvijezde”. Savremena kritika (bolje poznajem  takozvanu srpsku od crnogorske)  je farsa, foliranje. Ništa. Sjećam se kritičkih tekstova sjajnog Želidraga Nikčevića, posle njega u crnogorskoj književnoj kritici nije bilo nikoga vrijednog pomena. Ne barem da ja znam. Danas se kao umjetnost i umjetničko djelo plasira smeće. Upakuje se u cjelofan, u bombonjeru, ako možeš to da svariš, pojedeš i  baciš. To je slučaj sa “ velikim “ knjigama koje nam iz svijeta dolaze. A i naše  u većini slučajeva nijesu ništa bolje.  Nekada je za pisanje bio presudan dar, talenat i genijalnost. Nije bila dovoljna samo priča. Danas, da budeš pisac dovoljno je da znaš azbuku i da si polupismen. Sve je pisac ( ne kažem svako, jer pisac je danas bespolno biće ) i sve je knjiga. Samo treba staviti korice  i to je dovoljno. Računa se na glupost kao pokriće. Samo nijesu baš svi  talentovano glupi, ima onih  koji će da zavire unutra.  Takvi odmah prepoznaju podvalu. Uostalom, zašto bi se neko smećem i đubretom bavio, a nije đubretar.

Lijepa književnost je mrtva kao i nas nekolicina koji je uporno i bezuspješno branimo i utopistički vjerujemo  u nešto što  ne postoji.

Pitanje: Ko vas je od poznatih razočarao i zašto?

Odgovor : Da bi me neko razočarao, morao bih da mu budem baš blizak. A oni sa kojima sam stvarno blizak, njih je tako malo i oni me nijesu, a vjerujem da i neće razočarati. Tu ne računam sisteme i političku oligarhiju. Oni koji su prigrabili pravo da budu kreatori ljudske sudbine  uvijek su razočarenje. Nijesu Bogovi, a tako se ponašaju.  Narod mora da živi, da ih trpi i pati.

Pitanje: Znate li da praštate? Kako?

Odgovor : Mogu da oprostim ali teško zaboravljam, pa nekako izađe da je kod mene oproštaj period beskonačnosti.

Pitanje: Hoće li elektronska književnost uništiti štampane knjige i literaturu.

Odgovor.  Literatura je već načeta i djelimično i uništena od  onih koji  se danas bave pisanjem knjiga. Elektronska književnost je samo produžena ruka nečega što će staviti tačku na kraj vremena u kojem je  koloko toliko bilo snova i ljepote.

Pitanje : Ršum, Božović, Vanja Bulić. . .

Odgovor: O Ratku Božoviću sam već govorio. Ršum je moj pjesnički brat, dobar šahista među pjesnicima. I najbolji pjesnik među šahistima. Šalu na stranu, Ršum je veliki pjesnik. Putopisac i mag. Ršum je urbana legenda u svakom smislu, kakav je bio i  Kapor. Vanja Bulić je moj drugar i prijatelj sa kojim mogu da pričam o bilo čemu. To je velika sreća i podloga za prijateljstvo. Pritom je i pisac.  Tu skoro  veoma pohvalno sam pisao o njegovom novom romanu „ Oko Otoka“. Vanja je lik koji je kao i Ršumović, prvi shvatio moć televizije. Ostalo je istorija vremena kojeg nema.

Pitanje: Šta pišete, šta ćete tek napisati? Šta niste napisali a želeli biste da ugleda svetlost dana uskoro? Šta vas najviše tišti danas ?

Odgovor:  Za mjesec, najviše dva izaći će moj novi roman

„ Veliki Mali Princ“ To je moja 25 (dvadeset peta) objavljena knjiga. Još tri, jedna poezije, jedna pripovjedaka i jedna aforizama, čekaju na objavljivanje. Pričali smo o apokalipsi, godinama imam ideju da baš o apokalipsi i strašnom sudu napišem jedan upozoravajući roman. No nikako da se latim ozbiljnijeg posla. Uglavnom sam ispunio neke svoje književne fantazije. Htio sam  nekad da napišem knjigu poput „Znakova Pored Puta“ i „Blaga Cara Radovana“, i napisao sam knjigu „ Lice Boga, srce Boga“. Htio sam da napišem knjigu sličnu „ Malom Princu“ i napisao sam vjerujem još bolju„ Velikog i Malog Princa“, htio sam da napišem knjigu nalik „Budenbrokovima’’ i ‘’Romanu o Londonu“ i napisao sam „ Romane u prahu“ i „ Roman o Cetinju“. Toliko o ostvarenim fantazijama. Bilo bi lijepo da neki mlad pisac poželi jednom da napiše neku knjigu poput neke moje.

Činjenica je da sam ja pisac koji ne pripada grupacijama i klanovima. Kako jedan novinar za mene reče: Vuk samotnjak. Grupa stalno forsira nekog iz grupe i tu neko sa strane ne može ni da priviri.  Zna se kako decenijama unazad sve to funkcioniše. To su  tabu teme. Devedeset odsto nagrađenih knjiga ne vrede pišiva boba, ali koga je briga što je tako. Narod veruje u nešto što mu se servira kao vrijednost. E tu je  zajeb. Takve poput mene, zaobilaze priznanja i nagrade. Ne uvlačim se nikome i ne laskam  prosjeku. Nisam ni politička opcija. Imam oštar jezik, veliki talenat, brzu pamet, urođenu hrabrost i prezirem kalkulanstvo. Imao sam uspjeha u borilačkim sportovima pa ne poznajem osećanje straha. Sve su to osobine koje se danas ne cijene i nemaju prođu.  Kako god, poltroni su budućnost čovječanstva. U svakom pogledu. I nije to izum ovog vremena u kojem živimo. Poltronstvo je takođe dio tradicije. I tu pesticide ne pomažu.  Gamad je neuništiva. Ovakvi poput mene izumiru kao šareni konji. Ne pridajem značaja zbivanjima u svijetu jer sam  odavno svjestan svoje beznačajnosti u bilo kakvoj globalizaciji.  Nemam Don Kihotovski nerv. A bolji sam od najboljih.  U književnosti me prećutkuju oni koji su dobili mandate da budu klasifikatori i procjenitelji, a takvih je mnogo i ima ih svuda. Kao ovi što se bave popisom naroda a ponašaju se kao da nijesu dio tog naroda. E to tek nije dobro. Ovi ništavni tumači ništavila su rak književnosti. Oni je jedu iznutra. Oni se prave da ne postojiš, jednostavno te prećute. Eto, promaklo im. Oni su idioti kojima je magijom vlasti  i koječega udijeljena moć da se za nešto pitaju i da odlučuju. Kad takve sretnem požalim što nemam gas masku na licu, ili makar neko  dezinfekciono sredstvo.

Od svih nepravdi, piscu ipak najteže pada kada shvati da je imao zavičaj i da ga više nema.  Moj zavičaj, gdje god bio, zaturio se u mojim knjigama. A ja više i nemam namjeru da tragam za njime. To je moja lična Atlantida.

Pitanje: Šta vas najviše veseli i raduje kad svane novi dan?

Odgovor: Ja sam čovjek noći, pa često i ne primijetim  kada dan sviće. Raduje me što su zdravi u živi oni  do kojih mi je stalo.

Pitanje : Vaše najdramatičnije životno iskustvo, događja.

Odgovor: Čitav život je drama i dramatika. Svako od nas ima neku strašnu i dramatičnu priču. Tu izuzetaka nema. Dokle ima smrti biće i dramatike. Mislim da je Meša rekao: da smrt čini besmislenim sve što čovjek u životu stvara. Dramatika smrti onih koje voliš je neprevaziđena. Evo primjera.  Moj brat od strica Mirko, meni najbliži od sve rodbine, mladić sa sela, nasilno je mobilisan i ekspedovan preko noći na  tek otvoreno Dubrovačko ratište. Vraća se iz rata živ,  a u duši mrtav. Zašto se ratovalo, on ne zna. Kako je ostao živ, takođe ne zna. Zašto baš Dubrovnik, Konavli i okolina, ni to ne zna. On ništa ne zna. Vidjeo je što nije sanjao da će vidjeti. Zna da je doneo bombu sa ratišta. Zašto je tu bombu  ponio sa ratišta, tek naslućuje. Neku bombu od onih koju nije bacio na nečiju kuću i na nekoga.  Umoran od svega i dalje u neznanju, na kućnom pragu, legao je i ispod sebe aktivirao bombu i okončao i svoje i tuđe  ratovanje. Nije bilo oproštajnog pisma, ničega. Pre toga se vratio sa nekog seockog veselja. Ta bomba je na neki način pobila sve nas koji smo ga voljeli. Eho njenog praska nikada nije došao do onih koji su moga brata nasilno u rat odveli. Oni i danas za praznike šenluče petardama. Bomba je njima nekoć bila modni detalj. Sve su odavno zaboravili. Ja nijesam i ne mogu.

Pitanje: Milić od Mačve, Matija Bećković, i razgovori, savjeti. . .

Odgovori: Milić prije od Matije. Milić je bio  veliki slikar pjesnik i filozof. Govorio mi je da mu je draži moj talenat od mene. Bio je i najveći Srbin. Izbacio je iz svog slikarstva Albertijevsku perspektivu i uveo slkarstvo prvog plana po modelu ikonopisa i vizantijskog nasleđa. Često je slikao moj portret jer ga je moje ispijeno lice sa bradom podsjećalo na nekog sveca. Jednom mi je rekao da  ličim na  Svetog Dimitrija, ali  tog sveca je već bio naslikao. Mislio sam da Milić od Mačve nikada neće umrijeti.

Njega nema, ali ja i dalje tvrdim da nije umro.

Matija je neki kažu veliki pjesnik. Veliki na skučenom prostoru Morače i Rovaca. Da nema  Vojvodića i Vujisića, bio bi još veći. Sve ostalo je manje više uspješno scensko predstavljanje. Matija je pritom i veliki glumac. Da je živio u Americi odavno bi imao svoju zvijezdu na onoj Holivudskoj džadi. Ovdje mu ne gine ona ispred bioskopa Balkan.

Pitanje: Lovćen kao inspiracija:

Odgovor: Ja sam vjerovatno jedini crnogorski pisac kome Lovćen nije nikada bio inspiracija. Bjelasica i Sinjajevina su sto puta ljepše planine od Lovćena. Meni je zanimljiviji bio Špadijerski vrh ili Štirovnik. Zašto, pojma nemam. Lovćen mi je nešto i značio dok mu nije skinuta glava. Sada je to zatupasta planina koja trpi teški teret mauzoleja. Njegoš jeste zaslužio veliki spomenik, pa i onaj koji se  imenuje mauzolejom, ali ona srušena kapela je bila u dosluhu sa pravoslavljem i Bogom, a nju su srušili komunisti.  Meni je taj mauzolej bio i ostao spomenik komunistima, a ne Njegošu. Svakako, Meštrović ne snosi nikakvu krivicu. On je kolateralna šteta.

Pitanje: Estradija, kao nova nametnuta pomama, šund, šta danas rade široke narodne mase i zašto ih je lako prevariti?

Odgovor: Naš cjelokupni noviji život se odvija  na estradnom đubrištu. Estradom su svi zatrovani: od političara, umjetnika, sportista i, na kraju, naroda. Vrijeme Orvelovog Velikog Brata odavno je postalo realnost. Šund nije naš izum ali se mi svim silama trudimo da ubedimo svijet kako jeste. Jer mi smo šund, pobogu. Narod nije obezglavljen što  se pripisuje procesu demokratizacije, ali ima tu jedna caka.  Narodu je u snu ili na javi, svejedno je kada i kako, ispran mozak. Moć gluposti je tako dobila novi  etažni proctor i postala nemjerljiva. Narod i široke mase su njen jedini konzumet.

Pitanje: Gde biste voleli da živite?

Odgovor: Tamo gde bih se osećao više živ nego što se ovdje osjećam. A gdje to mjesto i ima li ga na zemaljskoj kugli, ne znam.

Pitanje: Budva i vi. Promocije, sjećanja.

Odgovor: Pamtim lijepu i ružnu Budvu. Lijepa je ona u kojoj je postojao  trg  pjesnika, tvrđava i ljetnje pozorišne predstave i koncerti, mladost,  prelijepe žene, sanjarenja, šetališta Slovenskom Plažom i ka Mogrenu, velelepna zdanja i novi  objekti,  plaže i more.

Budvu sam najviše volio od svih  crnogorskih gradova.  Ljeta su mi bila nezamisliva bez Budve i poželio sam da imam i ja nešto svoje u tom gradu. Stan. Kuću. E tu nestaje ljepota i dolazi ono što me je od Budve zauvijek udaljilo, a to su ljudi i nažalost, ne oni koji su rođeni u Budvi, već dođoši, prevaranti. Mene je slučaj naveo na jednog  prevaranta iz Budve koji mi je nanio velike tegobe u životu.  Čovjek je  bio pumpadžija, neobrazovan seljak iz okoline Danilovgrada, koji se nekim čudom domogao malo para u uložio ih u gradnju. To je bila šminka za lakovjerne i tako sam i ja upao u to  zmijsko leglo prevare, kupio stan u izgradnji, bila je to 1996 godina i do dana današnjega taj problem nije riješen. Taj lopov i prevarant je i danas stanovnik Budve, zove se Ratko Bogićević, ima motel Jaz. Kasnije je njegov sin Goran  preuzeo štafetu palicu od oca i tako sa ocem zavio u crno mnoge ljude, pa i mene među njima. Dovoljan je samo jedan pokvaren čovjek da uništi svaku lijepu sliku o nekom gradu.  Moju su o Budvi su uništili podjednako najpoznatiji budvanski prevaranti pomenti Bogićevići, Ratko i Goran.

Veselin Lari Mišnić
Beograd, avgusta 2011.