Slova kosmičkog pisma

Savo Martinović Veselin Lari Mišnić: Romani u prahu

Pročitao sam pedesetak strana Romana… i shvatio da se radi o naročitoj filozofskoj maštariji, ili maštovitoj filozofiji, serioznije rečeno, a sve poentirano zastrašujućom istinom. No, već poslije prvih stranica, osjetio sam da me čeka veliko zadovoljstvo, ili drugačije, razgala, pod uslovom da mi knjiga u kakvoj prilici ne pane na nogu i da je čitam na jednom mjestu, tj. da je ne moram nositi iz sobe u sobu. Toliko je “teška”.

U svakom slučaju, radi se o modernom romanu, pisanom na dva štamparska pisma: kurzivom ili italikom – mudrovanje, filozofiranje, a običnim slovima – radnja. Čitalac pronicljivijeg duha u stilove može da čita knjigu – prvo sve kurzivom, a zatim sve “normalno” štampano. Ako Roman… budem čitao drugi put, što po svoj prilici neću moći da izbjegnem, tako ću i da učinim.

Ovaj pisac naročite erudicije samo uzgredno prati radnju, imajući u prvom planu filozofiranje, psihologiziranje, u svakom momentu uvjeravajući čitaoca da se autor u moru leksike osjeća kao riba u slanoj vodi.

U svakom slučaju, poslije Larijevog “pisma“ postavlja se pitanje – što je čudovišnije, život ili literatura...

Veselin Lari Mišnić je za mene veliko otkriće. Ali, to je samo moj “problem”, zbog kojega on ne bi smio da se uznese, pošto sam ja, kao čitalac, rijetko neobaviješten čovjek. Tako da za mene svak može biti otkriće, što Lari Mišnić ne bi smio biti.

Radnja Romana… se “odigrava” na ravnome Cetinju – u “Dolini bogova”, što ne može biti ničija drugo do autorova sintagma. Kao Cetinjaninu, praporijeklom, ova sintagma “Dolina bogova”, piscu ovog zapisa neizmjerno godi.

Ko zna što ću ja, kao čitalac, reći poslije prvih 500 strana?

Knjiga je rađena manirom visoke perfekcije (prva štamparska greška je na 37. strani!)

Meni, kao piscu, je naročito bliska “filozofija života” i “crnogorski duh”, u stilu – “…kad neko umre – posrećilo mu se”, a “…kad stariji umre – rodio se!” Ili, “…u Crnoj Gori je sve omča, i život i smrt, a naročito – život.”

Piščeva metaforičnost, ili parabola, kreće se od humanizma do nihilizma, čiji bi konačan cilj mogao biti “očovječenje”.

Iako sam pristalica izbjegavanja svake vrste upoređivanja, tokom čitanja Romana u prahu, sjetio sam se jednog nacionalnog pisca, ili pisca nacionalne proze, koji je, u poređenju sa ovim meni “nepoznatim” piscem, tragičan pisac, tragične ili tragikomične nacionalne nemetaforične proze, minornog misaonog dosega. (Ako se može shvatiti ovo što sam htio da kažem?...)

Pročitao sam Roman… do kraja, i ne samo ostao pri svemu ovdje zapisanom, nego se zatekao u još većem zanosu.

I jedno tehničko pitanje zapisivača, da li je ustupak - ekavica nasred Cetinja – Doline bogova, ili piščeva sklonost ka njoj, ostaje za upitanost… U svakom slučaju to Romanu… daje jednu novu… treću… četvrtu dimenziju, ili, filmskim terminom rečeno, neku svojevrsnu “juksta” poziciju?...

I, umjesto zaključka, proza Veslina Larija Mišnića je neka vrsta “kosmičkog pisma” okrenuta ljudskosti, što će se najbolje vidjeti u njegovim budućim djelima… (“Veliki i mali princ”…)

Savo Martinović