Moja kritika

Zvezdano hodočašće, ili Posedi beskrajne samoće

Branka Gajović PUT DO ZVEZDA, roman, izdavač “Čigoja“, Beograd, 2017 god

Treba reći da su u narativ najnovijeg romana Branke Gajović, Put do zvezda, utemeljena dva plana kao osnova, na koju se kao na ravnu plohu kači sadržaj čitave priče. Akcenat se stavlja na misaonu pozadinu jedne kompleksnije pripovesti o smislu življenja i života samog, dakle suočavanje sa prolaznošću i sa druge strane, utemeljuje se jedna priča svakodnevice, naoko priča običnih ljudi, suočenih sa svim i svačim, što ih čini nemoćnim da bilo šta u tom galimatijasu nepredvidivosti izmene.
     Konačno postaju svesni da su i sami učesnici igara prevrtljivosti, straha i nemoći. U tom životu i njihovom i tuđem, sve su mimo njih neki drugi ljudi osmislili, pa se čini da oni sami žive nečije tuđe živote, a ne svoje, te prema tome niti umeju, niti imaju snagu da se otrgnu magnetnoj snazi prolaznosti, koja nema milosti ni prema kome i koja kao neuklonjivi korov sve obuzima, sve na šta naiđe, i neizbrisive tragove ostavlja na svakoga ko se u to kolo pomame uhvati. A obično se svi hvataju, jer zamka nije postavljena samo za pojedinca koji se prepustio radoznalosti da mu prolaznost bude vodilja u životu. Niko nije pošteđen, sem naizgled onih koji sve konce drže u svojim rikama. A takvi su uvek sklonjeni negde u zavetrinu. Svakako da junaci ove pripovesti pripadaju mnoštvu u kojem su samo marionete koje bezglavo tumaraju svetom izazova, uvereni da nečemu doprinose, a suština je pozna spoznaja da se od kada znaju za sebe radilo isključivo u korist vlastite štete. I da se ove male i velike Don Kihotovske borbe u njihovim životima nikada ne završavaju. Ne barem onako kako se to želi i kako bi imalo nekog značaja i smisla. Kako od kasne pameti pomoći nema, junaci ove pripovesti se suočavaju sa tim okasnelim spoznajama ovih bolnih istina. Postoje promašenosti i loši izbori posle kojih skoro i da nema oporavka. Reka života je negde svojim tokom neizvesnosti izgubila svoju bistrinu i zanose lepote, koje su opčinjavale i kojima se podavalo i verovalo. Sada ona onako stihijski, prepuna otpada i đubreta, nosi sve pred sobom, i samo čudo na površini ove životne kloake održava ljude koji se više ničemu ne nadaju.
     Otuda, nimalo ne čudi što ovaj roman počinje rečenicama koje glase: “Krila duše tanane krhka su kao krila leptira. Previše svetlosti zaseni njihovu lepotu pa ne mogu da se prikažu u svojoj moći. Previše tame zatomi njihove iskričave niti pa ne mogu da zasvetle u svom punom sjaju.“ Potom se u esejističkom maniru vrsnog poznavaoca duševnih stanja ređaju pitanja vaskolikog života, koja bezbroj puta u mnogim prilikama i sami sebi postavljamo. Možda se u ranoj mladosti takva pitalja samo naslućuju, dok njihovo uobličavanje traje dugi niz godina, i tek onda kad se predoseti kraj, ili kako bi pesnik Radomir Andrić to rekao, kada se uveliko nazire i ukazuje taj usudni breg, sa kojeg vidimo svoju prošlost, možda i poslednji put sagledavamo neke detalje iz minulog života, ali povratka nazad nema. Ni u ono što je bilo za zaborav, a još manje u ono što se odevalo ruhom lepote.
     Vapajno se ređaju pitanja bez pravih odgovora. Može li duša stvarno da umine i nestane u času gašenja života? Ima li za nju negde tamo dovoljno slobodnog mesta da se konačno skrasi i odmori, jer duša je ta koja trpi? Telo podnosi udarce, krvari, zbraja ožiljke koje surovost života ostavlja. Ima li duša neki svoj drugi život? Ima li za nju leka? Pita se autorka ove knjige, pitaju se i junaci ovog romana, ponajviše Milan Dimitrijević, filozof i pisac, starina od devedest i dve godine. Dakle u životu ovog vremešnog Zemunca nema još mnogo prilika za neko smislenije promišljanje, još manje ga ima za bilo kakve poduhvate, jer sve su borbe odavno završene, nadanja su prepuštena seti i osvrtanju na bivše male pramsaje preživljenog, koji se eto čudom nekim nisu sasvim udenuli u neumitno klupko dementnog zaborava.
      Tu dolazimo do one Epikurove maksime koja glasi: „Dok postojimo mi, smrti nema, a kada smrt dođe tada više nema nas“ Isto to kaže naš junak, samo malo drugačije: kad prođe sve, sve je ništa, Kad nema ničega, sve je svejedno...Ipak, najveći izazov koji se nameće pred ovim ostarelim i umnim profesorom, jeste da do poslednjeg trenutka življena, koliko-toliko sačuva bistru pamet, da se na sve načine odupre silini zaboravljanja, pogotovo onih delova iz života koji su tom dugom življenju i davali smisao. Naš junak je apsolutno svestan da život i nije san, ukoliko nemamo o kome ili o čemu da sanjamo. I o čemu može da sanja neko ko je bez poroda, čije su dve najveće ljubavi u životu mrtve. Jedna otišla sa ovoga sveta nešto više od decenije ranije, njegova plemenita i voljena supruga Jelka, ili kako je volela da je zovu Jelena. I ona druga, nestvarna i daleka, najveća i prva, nikada ne zaboravljena ljubav iz najranije mladosti Mila Jovanović, devojka koje nema i koje kao da nikada nije ni bilo. Nestala u bombardovanju Beograda šestog aprile, kobne čedrdeset i prve godine i početkom najvećeg od svih zemaljskih ratova. Zato Milan i kaže odlučno da ne želi da mu uspomene budu jedini smisao života. Svakako da on to ne želi, ali uspomene su moćnije od zdravorazumskog promišljanja i nemoguće ih je potisnuti u neke pregrade zaborava, pa im se po potrebi vraćati. Otuda, ovaj čovek, posednik beskrajne samoće, pisac bez objavljenih dela, vreme tokom dana provodi sedeći na klupi Dunavskog priobalja, na zemunskom keju, prepušten rastrzanim mislima i staračkim sanjarijama, prividima koji jesu i nisu bili deo života. Snovi i sanjarije se nastavljaju u Svetosavskoj ulici gde je dom njegove potpune i prave samoće. U tom sabirnom centru njegovih naljičnijih uspomena, obznanjuju se novi prividi stvarnosti ili domaštavanje zbilje. Jer ti snovi su uporniji kada noć dođe, a budnost nastavlja da razjeda svest i muti slike sećanja, koje kaskadno naviru, stižući i potirući jedna drugu. Otuda, našeg junaka ne zbunjuju predskazanja budućih mudrosti i gluposti, ta kako naša romansijerka kaže zaostala “ zrna dobrih i loših namera“. To tkanje tananih niti ovih mutnih sanjarija u budnom stanju, svima je manje više znano. Umnožavaju se razgovori sa mrtvima, prvenstveno sa pokojnom ženom, pa ipak gospodin Dimirtijević ove privide kojim daje smisao i usmerenja, koristi kao lekovitu terapiju, i to svakodnevno, mada je i tada apsolutno svestan da i takvo uzgredno maštanje ničemu dobrom ne vodi. Misli kakve god moćne bile svet ne menjaju, samo dela pomeraju granice do kojih mašta stiže, a  njegovo vreme za delanje je odavno prošlo.  Umesto njega sada žuri vreme. Zato on samoironično i sebu u bradu kaže, da mu pamet i pametovanje više nisu potrebni, jer ono čega nemamo, to i ne možemo izgubiti. Ne barem u njegovom slučaju, gde je svako pametovanje prepuno prikraćenosti zbog evidentnih nedostatka realnih mogućnosti. I nameće se pitanje svih pitanja: šta preostaje ostarelom čoveku, koji već stoji ispred smrti, ili pravi poslednje korake na izlaznoj kapiji života. Dakle, lični utisci, male igre obmana, daju smisao novim načinima preživljavanja, i profesor Milan Dimitrijević počinje da veruje da je kao i ostali stari ljudi prevario vreme. A dokaz da je u tome uspeo, ili uspeva leži u činjenici da je i dalje još uvek živ, što diše i što pamti i što se svega seća. Takođe, ova borba sa utvarnim slikama iz prošlosti nije izgubljena dokle god je naš junak svestan da prolaznost nije izgubila bitku sa trajanjem i da vreme mimo života počinje da teče nepojamnom rekom večnosti. Gde ima lepšeg kraja od beskraja, teši se naš junak, svestan takođe da postoji i da ga ima, sve dok slike iz uspomena burgijaju njegovim umornim umom i ne iščezavaju iz sećanja. Svestan da niko nije umakao “ čvrstoj čizmi vremena“ i da ni on neće u tome uspeti, on se onako usporeno okreće vlastitoj prošlosti i zbraja preostale mrvice sada već usitnjenog života. Jer te mrvice ga hrane i makar to još kratko trajalo, brane njegovo telo i dušu od samrtnog udesa. Svako mora da se nosi sa vlastitim sunovratom, i ova upitnost ne zbunjuje u sećanjima zagubljenom profesora Dimitrijevića.
     I šta onda sa ostarelim čovekom, ima li on bilo kakvog izbora kada se nađe na toj „ usamljeničkoj strmini“. Može li on tu na samom kraju, svoj preostali život učiniti životom? I ko meže uopše čuti „vapaj usamljene duše“.
     Pitanje koje sebi ne postavlja Milan Dimitrijević bi možda glasilo: ima li neko bilo kakvog razloga da za nečim žali, ako je pregurao tolike godine, kao što je on eto skoro jedan vek proživeo, i ako je to vreme, ili njegov veći deo, bilo ispunjeno harmoničnim porodičnim životom.
     Starost je neminovnost i ne može se izbeći, kao ni smrt.
     Glas čistog razuma i nepomućene svesti u romanu Put do zvezda, je svakako glas naratora, onoga ko upliće, mrsi i raspreda konce ove životne priče, a delimično tu ulogu grabe za sebi i ostali junaci ove priopovesti, svedoci jednog vremena, ili bolje reći prolaznosti koja čak i one koji u svom torbaku nose još uvek tragove mladosti, ne dovodi u sumnju, jer njihova uloga je neka vrsta filtera i prečišćivača zamućenih slika, koje kao prestravljene ptice iz neke pećine, uplašene ko zna čime, izleću u etar i traže spas od nečega što ih u suštini i ne progoni. Naša autorka ne uspeva uvek da se u potpunosti posveti priči koja joj neda mira, i neretko iskoči iz okvira iste, ukazujući čitaocu na trenutak sadašnji, na ovovremenost, i činjenicu da u svakom dobu postoje neki mračni svetovi iznad nas, i u njima obezdušeni pojedinci, koji zarad nekih svojih bolesnih igrarija, animalnih i niskih pobuda, ne biraju sredstva i načine kako da unize sve što je humano, ljudsko i u atare ludila i beznađa privedu svakog iole normalnog čoveka. Ti ljudi ( koji su ljudi samo obličjem) posednici su moći, ali su i poremećenog uma i njih hrani samo pakost, oni su paradigma svakom postojećem zlu. Pomalo proročki, više onako iz očaja i za sebe, naša autorka poručuje da za ove zlotvore, za njihove uprljane duše nema „spasa ni na ovom , ni na onom svetu.“ Odmah potom, i sama u dilemi kako tumačiti ono što se razumom ne može prihvatiti, ispomaže se mišlju Isidore Sekulić da vreme ne prolazi toliko koliko čovek prolazi. I da ni zlotvori neće izbeći makar onu kosmičku pravdu, jer i njima će jednom poklisari smrti zakucati na vrata. I onda dolazimo do poruke koju nam preko reči starca Zosime upućuje Branka Gajović, da svagda umesto silom treba pobeđivati ljubavlju. No ova lepa želja u realnom svetu nije sasvim ostvariva, toga je svestan narator,  a toga su svesni i junaci ove pripovesti.
     Vidimo da u ovom romanu o prolaznosti, životna priča Milana Dimitrijevića ima svoje uspone i padove, svoju prisojnu ali i onu osojnu stranu, kao što u većini slučajeva svačija životna priča ima. Rođen skoro na sredokraći između jednog tek završenog rata i drugog koji samo što nije počeo, određenije 1923 godine u Zemunu, koji je na neki način žila kucavica svih romana Branke Gajović, Milan od trenutka kada je udahnuo vazduh i zakoračio u život, nije uspevao da se oslobodi stalnog prisustva smrti i umiranja, nestanka onih koje je mogao voleti, koje je morao voleti i koje je konačno voleo najviše na svetu. Taj kobni lanac smrtnih udesa započeo je mnogo pre njegovog rođenja, ali teret smrti i gubitaka se nekako nasleđuje kroz priču i sećanja koja ostaju i nakon gašenja nečijeg života. Tragična smrt roditelja njegove majke Pavla i Katice Jeftić u fruškogorskim vinogradim od udara groma i za vreme berbe, biće i u kasnijim godinam mračna tema u nekim razgovorima u domu Dimitrijevića. Deda Milivoje sa očeve strane umire 1930 godine ka ratni vojni invalid i ta smrt je nekako bila i očekivana.
     Milan se nikada neće osloboditi nasleđenog tereta krivice, jer je njegova majka Evica umrla na porođaju u 23 godini života i 23 minuta nakon njegova rođenja. Sa nekim ko ti je život podario i ko je trebao da ti bude neko najbliži na svetu deliti samo 23 minuta zajedničkog života je strašno sudbinsko breme. Jedan novi život je istog trena plaćen drugim uzetim životom. Sudbina nije imala milosti prema njegovoj majci, niti je nešto ranije poštedela njene mlade roditelje, i takvu kosmičku „pravdu“ , Milan nije mogao razumeti. Baba Pelagija će zameniti u detinjstvu njegovu nesrećnu majku, ali će se i ona preseliti u večnost 1935. Otac Aleksandar će se sasvim okrenuti ka svojim poslovima, ne mareći mnogo za psihička stanja i nedoumice svoga sina. U tom vremenu bolnog sazrevanja  ovakva spoznaja krivice će mlađanog i nezrelog Milana goniti da često razmišlja i o samoubistvu. Tako on 24 marta 1941 godi luta zemunskim kejom, i na svoj osamnaesti rođendan, pod teretom krivice se premišlja da skokom u mutni Dunav  i okonča svoj život. Ipak prevladava želja da baš tog dana poseti majčin grob, i tamo na groblju sreće Milu Jovanović, sada već devojku i na tom mestu nepojmljive simbolike, gde se u večnom dodiru životi i smrti, započinje koliko nestvarna toliko i kratka ljubav dvoje tako mladih i smrtima bližnjih obeleženih ljudi. Milu je kao dvanaestogodišnjak prvi put sreo kada se sa ocem pojavila na sahrani njegove bake Pelagije. Sudbina je upriličila novi susret, šest godina kasnije i opet na groblju, četrdeset dana posle smrti njenog oca, poznatog zemunskog apotekara Petra. Mila se tih dana vratila u Beograd iz Šapca, gde je pohađala učiteljsku školu.
     Dah smrti ume da zbliži ljude zadojene talogom nesreće, i ljubav će buknuti nestvarno moćnim plamenom, koji će za samo deset dana sasvim izgoreti i srce i dušu Milanovu i ta ljubav se nikada neće ostvariti u potpunom telesnom dodiru mlade žene i nezrelog muškarca. Čini se da je već tada Milan slutio da apsolutna sreća ne postoji i te slutlje, zlokobne i nepoželjne su se u trenu obistinile. Ljubav začeta u njegovom mladom srcu, tamo će i umirati u vremenima kada Mile više nigde neće na ovom svetu biti. Mila će poći u stari grad kod rodbine, neće se pojaviti na ugovoreni sastanak 4 aprila, ni petog je neće biti, a onda će dan kasnije bombe razoriti Beograd i ona se nikada više neće pojaviti, sem u snovima i maštanjima Milana, koji je sa tog trona prve i večne ljubavi nikada u životu neće ukloniti.
     Ipak život ume patnike i da nagradi i 1963 godinu, kada Milan puni četrdeset godina i već je ugledni profesor, sreće Jelku Keler, ženu koja je opet o njemu maštala još iz doba kada su bili đaci iste škole, a onda je sudbina barem za neko vreme mešala karte onako kako se to moglo predvideti. I konačno, uslediće prosvetlenje i Milan će ubrzo shvatiti da je Jelka njegova prava ljubav za sva vremena. Ni životna priča Jelke Keler nije bila lišena trauma i velikih izazova. Ova lepotica i prepametna žena, odmah nakon rata udaje se za Despota Uskokovića, profesora i lingvistu na glasu i ostaje narednih petnaest godina u braku, gde je na početku bilo srasti, ali kako će vreme pokazati nikada i ljubavi. Sledi vrtoglavi uspeh ove prodorne žene, postaje redovni profesor na filološkom fakultetu u Beogradu, i tada se Jelka trezni i shvata promašenost vlastitog životnog izbora. Bez većih trzavica razvodi se od Despota. Potom sreće Milana, koji je ubrzo prosi i ženi i od tog trenutka njihov zajednički harmonični život teče sve do njene smrti, a ona će umreti u 82 godini života. Dakle Jelka Keler, zemunska lepotica, san svih muškaraca koji su je makar jednom videli, učena, prodorna, obrazovana, umesto politikom bavila se naukom. Jelenin otac Ivan Keler, predratni industrijalca nemačkog porekla, koji za vreme rata nije išao linijom manjeg otpora i nije pristajao na nepočinstva, odlazi za Nemačku da reši dilemu otkuda toliko zlo u njegovom narodu i naravno ne stiže ni do Zagreba, biva na putu ubijen, a svoju  mladu ćerku i suprugu Savku ostavlja same i da se snalaze kako znaju. Ovaj njegov suludi izlet u nepoznato, određenije u smrt, ostaviće trajne mentalne posledice na Jelkinu majku, koja će završiti u duševnoj bolnici i umreti kada Jelka napuni 21 godinu života.
     Nakon druge udaje, u srećnom braku sa Milanom, Jelka će znati da postoji neka imaginarna Mila, koja će uvek u fantaziji njenog novog muža imati prednost, ali ne i u njegovom srcu, jer ona je ipak bila ta sa kojom je delio i strast i putenost i lepotu telesnog dodira. Ipak, Milan će u jednom trenutku kazati da je zahvaljujući Jelki ponovo i kroz nju progledao u stvaran svet. Nemaju dece, i njih dvoje su u potpunosti posvećeni jedno drugom.
     Jelkina smrt za Milana nikada neće biti konačni oprost, jer će on u svojoj intimi, i kada ostane sam, nastavljati beskrajne razgovore sa nepostojećom Jelkom, razgovore o svemu i svačemu, čitaće joj pesme koje joj je za života pisao, pričati sa utvarnim likom svoje supruge, ili bolje reći polemisati o koječemu. I na tom repertoaru mnogobrojnih i lekovitih razgovora naći će se kao tema i Borhes i neke evidentne nedoumice, ili neslaganja intelektualca Milana u odnosu poimanja samog principa stvaralaštva ovog pisca postmoderne, koji je menjao tradicionalne tokove književnog stvaralaštva. I što se Milanu nije dopadalo. Jednom je na nekoj književnoj tribini, i sam u poznim godinama, izjavio da se on lično ne slaže sa Borhesovim mišljenjem da je umetnik veliki mitograf koji stvara vlastiti univerzum na osnovu postojećih mitova. I još je Milan tada dodao da on lično više voli esejističko poetske romane pune snažne verbalne energije. Zaključio je ovo svoje izlaganje rečima da je on vezan za tradicionalnu retoriku i rečeničku tradiciju, ali i ne za fantastičnu koncepciju književnosti. Kako moderna književnost ne prihvata žanrovska ograničenja, Milan Dimitrijević kao pisac i mislilac starog kova naprosto je žudeo baš za uspostavljanjem žanrovskih ograničenja.
Čitajući ovaj roman, da se zaključiti da i Branka Gajović u svom pripovedačkom narativu obilato koristi esejističko poetičku versifikacuju, kao matricu u kojoj sažima sadržaje svoje pripovesti. 
     Zaplet ovog romana dobija konačnu vizuru pojavljivanjem mlade žene Milke Vujić, koja će pored klupe na kojoj je Milan uvek sam sedeo, pronaći njegov izgubljeni novčanik i na osnovu dokumenta koje će u njemu naći, posetiće starinu u njegovom domu.
     I tada će je starac osloviti imenom Mila, začuđen što je morao da čeka 74 godine da se ona konačno pojavi.
     Ovaj nastup starca očigledno izgubljenog u vremenu, zbuniće mladu ženu, ali će je po odlasku naterati na stalno razmišnjanje o njemu kao o nekome ko zna odgovore, jer i sama počinje da oseća veliko breme napuštenosti, samoće i nedorečenosti u vlastitom životu. Prvo spoznavanje prolaznosti kod mladog čoveka neretko izaziva nelagodu, ponajviše strah. Milka je razapeta između mrzovolje tek penzionisanog oca Stojana, sa kojim  živi u istom stanu, njihove dosadne i pričljive komšinice Bise, a iznad svega postaje svesna lične teskobe i promašenosti u vlastitom životu. Uviđa da uveliko plaća cenu zbog pogrešnih izbora kada su u pitanju muškarci, pa i žrtvovanju za ljude iz njene okoline, koji to ni po čemu ne zavređuju. Makar na kratko prihvata ovu igru privida, poistovećujući sa Milom, tom apstraktnom mladom ženom iz Milanove daleke prošlosti, a sve u želji da nađe odgovore na pitanja koja je toliko muče.
      Milan joj pred samu smrt poklanja svezak pesama koje nikada za života nije objavio, delimično se te pesme nalaze i u ovom romanu, i kasnije ih posthumno Milka uz pomoć oca bivšeg novinara, objavljuje kao starčevo amanetno zaveštanje a pod imenom Put do zvezda, što je ujedno i naslovna formulacija ovog romana Brankr Gajović.
     Branka Gajović je intelektualka i to se itekako oseća u ovom romanu. Njeno prisustvo naratora je skoro neprimetno, što ide u korist srukture i sadžajnost romanesknog pripovedanja, ali naša Branka teško uspeva da se oslobodi svoje profesorske prirode, očigledne ljubavi prema Zemunu i tada na momente,  zarad neke lične angažovanosti, ulazi u priču o samom Zemunu, priklanja se toponimskim odrednicama i značenjima imena ulica, delova grada, dakle priklanja se narativu koju možda i nije toliko bitan za sami roman. Već je pomenuto da je u ovom romanu u nekim njegovim delovima takođe uočljiv esejistički pristup iskaza, što ako se izvuče iz konteksta priče vodilje, zaista godi čitaocu sklonom intelektualnom naprezanju. Ipak, bitnost ovog romana nije u ovim očekivanim, ili neočekivanim iskoracima u esejističko poetski pristup, što se može  prihvatiti i kao specifikum Brankinog iskaza, važnija je univerzalna matrica sadržajnosti ove knjige, usmerena prvenstveno na prolaznost, određenije: starost i starenje ljudi, koji zbog životne dobi neumitno završavaju ili u staračkom domu, ili negde na margini života kojem su toliko toga dali.

Veselin Mišnić

Preporuka

Uredno složeni jauci

Uredno složeni jauci

Alma, 2010.
Nagrada Radoje Domanović za najbolju knjigu satire 2011 [detaljnije]