Moja kritika
Haljina od leda
Nataša Žurić Predgovor za knjigu
Iako godine definitivno donose zrelost, a donose, ipak, ne postoji vrijeme u životu, koje je predodređeno i najpogodnije za pisanje. Rembo je sve svoje velike pjesme napisao do dvadeset i prve godine života, a pripovjedač Marko Miljanov je tek u pedesetoj naučio da čita i piše, da bi se danas književnici ponosili nagradom koja nosi njegovo ime.
Hoću da kažem, da je intelektualno sazrijevanje neprekidan i dug proces i da koliko god bili dugovječni, ljudi imaju malo vremena za spoznaju vlastite prirode. Pogotovo nemaju vremena za sve ostalo što je izvan epicentra svakodnevnih interesovanja.
Kako ovdje govorimo o prvoj knjizi pjesama mojkovčanke Nataše Žurić, neophodno je ispoštovati hronoliški niz slučajnosti, koji su ovu, sada već zrelu ženu uveli u pjesničke tokove.
Knjiga koja je pred nama nije samo plod emocionalne prirode i zanosa, ona je u ovom slučaju materijalizovana svijest jednog dugotrajnog procesa tragalaštva i pjesničkog sazrijevanja Nataše Žurić.
Da bi svoju unutrašnju prirodu, svoju poetsku, dakle pjesičku vrelinu kontrolisala, Nataša Žurić u tom svijetu poetske fantastike, svakodnevno na sebe oblači nevidljivu Haljinu od leda.
Tako ona drži pod kontrolom ono što je u njoj uzburkano, što gori i prijeti da se taj plamen otrgne kontroli. Sa tim imaginarnim ledenim ogrtačem, haljinom od leda, pjesnikinja uspijeva da kontroliše svoju uzavrelu prirodu, da kanališe oganj koji je goni u pjesmu i prijeti da ostavi ko zna kakave opekotine i posledice po njenu dušu. Zahvaljujući toj nesvakidašnjoj ledenoj oblandi, pjesnikinja uspijeva da taj oganj ukroti, čineći ga običnom, prijatnom toplinom.
Tada riječi više nijesu zamke i ne predstavljaju samo unutrašnju lavu koja spaljuje sve pred sobom.
Te riječi udjenute u pjesmu i dalje gore, ali to je onaj tinjajući plamen, koji se ne gasi i koji noseći i donoseći toplinu, prija pjesnikinji, ali i onima koji se nalaze u njenoj blizini i okruženju, koji se takođe mogu na toj njenoj tihoj pjesničkoj vatri ogrijati.
Dakle, ledeni velovi ove pjesnikinje skrivaju vrelinu i kanališu energiju smjerovima koji se ne mogu uvijek i unaprijed nazirati.
Svaki pjesnički put jeste put, sumnji, kolebanja, tragalaštva i neizvjesnosti. To pjesničko prokletstvo preispitivanja vlastitih dometa nije ni Natašu zaobišlo. Naprotiv. Njene nedoumice nijesu od juče i od jedne pjesme. One traju od vremena kada je Nataša otkrila da nosi pjesničku dušu kao dar i dragocjenost, a to nije bilo juče, ili skoro. U potrebi da javno iskaže svoju emotivnu prirodu pjesmom, godinama, pa i decenijama sputavale su je običajne norme, nerazumijevanje sredine, koja ne gleda baš blagonaklono na ženu, koja se uz bezbroj drugih obaveza koje život nameće, makar to bilo i u pauzama, okreće poetskim darovima i pisanju pjesama.
Trebale su godine da prođu, da se Nataša odvaži i krene putem poetskih izazova, držeći se one narodne: „ da u životu i dok čovjek živi, nikada ni za šta nije kasno“. Ako je istina da „Pregaocu Bog daje mahove“ što bi rekao veliki Njegoš, to se u slučaju ove pjesnikinje, mlade u pjesništvu, zasta potvrđuje.
„Haljina od leda,“ naslovna formulacija knjige, uzeta je iz jednje njene pjesme, kao paradigma onovremenog, a opet, ovaj naoko „modni“ detalj od leda, ako to po svojoj suštini jeste, makar u ovoj konstelaciji kao takav se mora i prihvatiti. Dakle, Nataša Žurić nam otkriva djelimičnu tajnu svoje nevidljive prirode. Nudi nam svoj lični izum. Ovaj jedinstveni odjevni predmet, haljina od leda, njen je osobeni patent i pronalazak, njeno duhovno i duševno zavještanje, koje ona prvenstveno daruje svojoj poetici, a onda i svima ostalima.
Uostalom, poezija nije utočište za onoga ko je stvara i ko se njome ogrće kao štitom, koji od svega može da sačuva.
Poezija je prostranstvo u kojem se baškari ljepota duhovnog svijeta.
U njoj ima mjesta za sve ljude, pa i za one koji nemaju dara za pisanje pjesama, ali itekako mogu da osjete i konzumiraju pjesničke darove.
Kako je u ovom slučaju riječ o prvoj pojesničkoj knjizi Nataše Žurić, nema potrebe da se o ovom prvjencu govori sa nekog iskustvenog trona i sa intelektualne distance.
Iskrenost i preživljenost u ovoj poetici odagone one kritizerske nakane, jer zrelost ove njene prve knjige nadmašuje svako neiskustvo. Ovdje je riječ o ženi tihoj i skromnoj, ostvarenoj u emotivnom i ličnom životu, ali ipak nedorečenoj i neshvaćenoj u sredini i svijetu u kojem živi i kojem pripada. Otuda je primjetna njena potreba da se ode korak dalje, korak u novo i nepoznato, u ovom slučaju u atare poezije, gdje se ona neočekivano dobro snalazi. Kao dokaz da u manjim sredinama, gdje su životne oskudice evidentnije od duhovnih, može poslužiti i ovaj primjer, pomalo poznog pjesničkog avanturizma, gdje naša pjesnikinja sublimira svoja životna iskustva, svoje lične spoznaje pretače u riječi pjesama, zrelo i odvažno, kao da se u tim vodama nalazila čitavog svog životnog vijeka.
Verujem da jeste tako, jer pjesnik se ne rađa preko noći i ne budi se jednog jutra mamuran i začuđen nečim što mu se u snu dogodilo i što ga je preobratilo, da od tog momenta bude poeta i odluči da se uputi tim stazama nevidjelice i svekolikih izazova. Jer pjesnik nikada ne zna gdje će ga njegova poetska mašta i emotivna priroda u životu odvesti, koje će visine dosegnuti i u kojim mrčajama može neočekivano utonuti radoznala ljudska priroda. I u ovoj poetici lako se prepoznaje senzibilitet žene, jer emocije koje žena nosi, često su iznad svih poznatih i najdubljih emotivnih uzleta bilo kojeg muškarca, pa i onog koji je svoje životno tragalaštvo podredio poeziji.
Ta nesvjesnost da se pjesmi daruje čista i preživljena emociju i pjesnikinju Natašu Žurić hrani od kada zna za sebe. Trebalo je njoj samoj to malo kuraži i podstreka od strane onih koji su joj najbliži i koji je poznaju i vjeruju u njenu duhovnu prirodu, da se pojavi i pred drugima sa ovom prvom knjigom pjesama.
Ne trudeći se da uočimo bilo kakve asocijativne književne uticaje sa strane, jer književni teoretičar sa Harvarda, Harold Bloom u svojoj čuvenoj knjizi “Antitektička kritika uma“ pokazao je i dokazao, upoređujući velike pjesnike Miltona i Šekspira, da u književnosti nema apsolutne originalnosti. Riječi koje jesu osnovna potka svakog pisanja, nijesu ničija prćija i bezbroj puta su korišćene od različitih stvaralaca na različite načine. Dakle, originalnost se ne ogleda u jezičkoj semantici, već kada je poezija u pitanju u izvedbenom principu i načinu iskazivosti onoga što se kroz pjesmu govori.
Ovdje, u ovom osvrtu na poetiku i ovu, ponavljam, prvu pjesničku zbirku Nataše Žurić u cjelini, namjerno je izbjegnuta analiza bilo koje pjesme iz ove knjige. Vjerujem da je dovoljan samo naslov koji će da privuče pažnju svakog radoznalca. Sve ostalo što se nalazi između korica ove pjesničke zbirke govori dovoljno o njenom tvorcu, ali i o onima koji su samo fizički odijeljeni od Natašinog emotivnog svijeta, koji nam se od pjesme do pjesme, kroz ove stihove dočarava.
Ipak, reda radi, treba reći da ovu knjigu čine nekolike pjesničke cjeline. One ne moraju a opet mogu biti izdvojene poglavljima; ne moraju, iz razloga jer se lako uočavaju razlike pri izboru načina formulacije određenih pjesničkih iskaza.
U jednom momentu nailazimo na klasičnu haiku fragmentarnost, ako je ova doskočica dobro upotrijebljena, u kojoj doista „kratka riječ, dugim mislima daje povoda“. Tih nekoliko pjesama ovog tipa, pjesnikinji Nataši Žurić su poslužile kao uvodne pjesme za ostala poglavlja, a mogle bi, sasvim autohtono da stoje izdvojene u zasebni dio knjige.
Slobodan stih je odlika pjesama koje slijede, dakle većine pjesama, gdje pjesnikinja stavlja akcentar na mala jezička istraživanja i izazove koje jezičke doskočice nude. To je njoj očito potrebno, ali ona se na tome malom eksperimentu ne zadržava, već se prepušta riječima pjesme, porukama i idejama, da je kroz nadgradnju iskazivog i postojećeg vode ka smislenijem i dubljem cilju. U ovom ciklusu, ako ga tako možemo nazvati, moglo bi se izdvojiti više pjesama, koje bi poslužile kao prilozi Natašine pjesničke zrelosti. Te pjesme svojim kvalitetom potvrđuju i Natašinu pjesničku prirodu i opredijeljenost da se kroz pjesmu iskazuje i da pred svijetom sa pjesmom na usnama otkriva svoje duševne dileme i emotivne tajne.
Treći dio ove pjesničke zbirke čine rimovane pjesme, koje će lako naći put do čitalaca, jer je rima koju pjesnikinja Nataša Žurić koristi dobro izvedena, bez uobičajenih grešaka pjesnika početnika koji se stidljivo udijevaju u burne i neizvjesne književne tokove.
Pjesnički zanat nikada nije samo plod slučaja i talenta, on mora biti potkrijepljen znanjem i poznavanjem svekolikog pjesništva. Metrika, rima, slik, uklapanje stihova kada je riječ o sonetu, i mnogo toga još, čine zanatsku okosnicu svakog iole ozbiljnijeg pjesničkog poduhvata. Srećom po našu pjesnikinju, ona je itekako svjesna toga i ne ulijeće u zamke jednoličnog i trivijalnog.
U ovim pjesmama ne vide se dileme stvaraoca i uobičajeni nedostaci, jer, treba i to reći: rimovanu poeziju je ipak najteže pisati. Jednom je jedan dobri pjesnik rekao „ da ne priznaje poetu koji nikada nije napisao niti jednu rimovanu pjesmu.“
To je prvenstveno zanatski zadatak i tom izazovu makar na početku se ne smije i ne može odoljeti.
Kako god, to i nije bio slučaj sa knjigom pjesama „Haljina od leda“.
Možda će sledeća Natašina knjiga nositi naslov „Haljina od ognja“, ali, to mi za sada ne možemo znati, uostalom sve što radimo ima korijene u prošlom, sadašnjem i budućem.
Kako je vrijeme mudrije od svakog čovjeka, prepustimo ovu knjigu Nataše Žurić sudu vremena i svakako čitaocima, čiju će realnost ovi stihovi uljepšavati i činiti je smislenijom.
Sve ostalo što bi se moglo reći u domenu je prigodne teatrologije, a to nije namjera ovog osvrta na ovaj uspjeli pesnički poduhvat Nataše Žurić.
Veselin Mišnić, književnik
Beograd, avgusta 2013 god.