Priručnik samoće

Rodoljub Ćorić LIČNI DEMONI I METAFORE PRKOSA, Štampar Makarije, Beograd 2016 god

U izdanju Štampara Makarija iz Beograda i Obodskog slova, Podgorica, ovih dana je objavljena prozna knjiga „Priručnik samoće“, iz pera Rodoljuba Ćorića, pisca iz Mojkovca. Pažnju književne javnosti Ćorić je na sebe skrenuo zapaženom knjigom pjesama „ Dvjeri“, koja ga uz ostale dvije knjige pjesama određuje prvenstveno kao pjesnika liričara. Ova nova knjiga primamljivog naslova“Priručnik samoće“ je prvo njegovo prozno ostvarenje. U nekoj žanrovskoj određenosti ova proza se ne može svrstati u roman, a nije ni pripovjetka. Po jezičkoj strukturi, iskazu i značenju, najbliža je esejistici, mada ima i pasaža poetike u prozi, ali ne i proznih pjesama. Ova krajnje initimistička knjiga je odraz dubljeg promišljanja autora o smislu života, gdje se njen tvorac po vlastitom ubjeđenju našao na sredokraći života, u dobi bližoj zrelosti nego mladalačkim zanosima.

Vrlo temeljan i sadržajan pogovor ovoj knjizi Rodoljuba Ćorića dao je književni kritičar i pjesnik Borislav Jovanović. I doista, „Priručnik samoće“ treba posmatrati kao umjetnikovu potrebu za otkrivanjem vlastitog identiteta, tumačenjima snoviđenja i viđenja irealnog i realnog, potrebi fantaste da se uhvati u koštac sa onostranim i slućenim, sa stvarnim, mogućim, preživljenim, ali i onim što leži u nedorečenom, što se naslućuje i što je dio nečega što će doći, šta god to bilo. Narator nema straha od neizvjesnosti, mada o njoj uporno govori, dajući joj razna imena. Nekad je naziva nadom, slutnjom, srećom, ponajčešče ljubavlju, dobrotom, ali katkad i smrću, koja se ne da previdjeti. Nezaobilazna je surovost realnog svijeta sa kojom se pisac ove knjige stalno suočava. On se trudi i pronalazi izlaze tamo gdje ih nazgled nema i gdje se ti izlazi samo naslućuju. U tom suočavanju sa istinama koje nijesu uvijek željene i lijepe, on ipak više žali za vremenima koja su prošla, koja su makar u pričama i zapisima bila ljepša, temeljnija, časnija, u kojima opet njega nije bilo. Dakle, vraća se onim vremenima, zbilja dalekim, u kojima se na neki pomalo astralan način udijeva i obitava njegov duh, izdvojen od putenosti, jer samo snovi ne mare za granice i ograničenja i jedino mašta potkrijepljena bujnom snagom fantazije može da zaviri u svaki kutak bića. Takođe mašta zalazi i u ono što je neodređeno, onostrano, daleko, drugačije, što je bilo a opet ostaje na neki način neistraženo i nepoznato, jer nije lično doživljeno. Ovo putovanje u svjetove nedođije, kako pisac filmskim jezikom reče Avatarske, nije nimalo ugodno, jer kako se odvija samo u fantaziji i njegova ishodišta se ne mogu predvidjeti. Bilo da pripada nekim davno minulim  vremenima, ili nečemu što je trenutna datost, po potrebi, pisac umije i uspijeva da se otisne i u neko buduće, dolazeće vrijeme. Ovaj njegov lični vremeplov osmišljen je tako da ne ograničava nikakva kretanja, ukazuje na to da kada se nešto želi iz duše, onda je sve moguće, i da su svi ciljevi kojima se iskreno stremi dosežni i ostvarivi. Tako plutajući između svjetova realnog i izmaštanog, u svojoj pjesničkoj dolini, (za Ćorića druga ne postoji) u tom kutku lične i jedinstvene samoće, oslobođen stega koje nameće društvo u kojem se obitava, samovoljno izolovan, pisac traga za odgovorima na ona pitanja kojima se urbani svijet napaja i hrani i koji se u konačnom sažimanju u tom svijetu ne nalaze. Odgovori na takva pitanja su zatureni u vremenu i prostoru i do njih se ne dolazi brzo i na lagodan način. Pisac zna da nema istinske spoznaje bez samoodricanja i krvoliptanja. Pa makar ono bilo metaforičko. Neophodno je „okrenuti ćurak naopako“ i zaputiti se u „pjesnikovu dolinu“ tamo gde je i začeta vlastita klica postojanja i ostavljen trag da odolijeva svakom vremenu i svim promjenama. Njegovi izlazi nisu ćorsokaci, jer od sljepila, bolje reći zaslijepljenosti bilo koje vrste, čuva ga čista, neokaljana emocija, i sve ono u šta se vjeruje, što se u genomu bića nosi, biva onostrano, a moćno, jer je nasledno i pouzdano.

Ovaj pomalo idealistički naboj u jezičkom i semantičkom iskazu naratora, čitaocu daje usmjerenja i on se tako kreće od priče do priče, od zapisa do zapisa, koji se u konačnom zbiru pretaču u rijeku koja nikada ne presušuje, u cjelinu, kojoj se kako Jovanović reče „vjeruje“.

Zavičajni toponimi u kojima ovi zapisi ne oskudijevaju, su odrednice umjetnikovog bitisanja i pripadnosti jednoj nesvakidašnjoj sredini, bliski koliko njemu, toliko njegovim sugrađanima. Doduše ovi zapisi se provlače kroz svekoliku priču o sazrijevanju, o neizbježnim sukobima i nerazumijevanju sredine prema onima koji su zadojeni vizionarstvom i koji su sanjalački zagledani u neko bolje sjutra koje dolazi. Govore o potrebi moćnika kojima nije stalo do napretka i koji ne vide dalje od nosa, koji su zagledani samo u sebe i vlastitu duhovnu prazninu, da rijetke ljude koji se izdvajaju osobenošću i kvalitetom unizi i marginalizuje, da umanji njihov značaj i da ih na svaki način i svim sredstvima izoluje. U neku ruku, ova knjiga nosi poruku tim ljudima, ili neljudima. Svejedno je kako ih zvali, pogriješiti nećemo. Ona je možda donekle i piščev okasnjeli obračun sa njima, pomalo testamentarni zapis upućen praznoglavcima i bezdušnicima. Ukoliko ovi zlonamjernici nekim čudom, ili iz puke radoznalosti budu čitali ove redove i poruke njima upućene, koje ukazuju na svaki oblik amoralnosti, koliko god se trudili da pojme, suštinu ove sadržajnosti razumjeti neće. Ovi zapisi, svjesno i namjerno udjenuti u srž života, govore jezikom trajanja i istorijskih činjenica. Govore o stradanjima i idealizmu kojem se strijemilo. O krvnim i ljudskim vezama govore, vezama koje je vrijeme ispralo i koje su neki novi tumači ovih datosti izbrisali iz udžbenika nove realnosti, jer prošlost, pogotovo ako je slavna, kakva i jeste prošlost Mojkovca, zna da opominje i ukazuje na slabosti onih koji o takvoj prošlosti i istorijskom nasljeđu mogu samo da sanjaju. Ćorić ne uljepšava ničiju istinu, ponajmanje svoju. Njegovi „zapisi ispod kože“ nemaju naslovnu formulaciju i nijesu adresirani konkretno ni na koga, a opet svima će jednom kao zavjetna poruka, ili pismo sudbine zakucati na vrata. Jer, beskompromisno ukazuju na dekadenciju i duhovnu zaostalost nekih novih poklisara, koji zarad ličnih interesa znaju da unize jedinu istinu i herojstvo prekriju vlastitom ispraznošću i neznanjem, pa i nametanjem prisilnog zaborava, kao da svega što je vrijedno pamćenja, po njima i njihovom sudu, nikada nije bilo. Ćorić razvejava tu prašinu podlosti, ukazuje da su neke vrijednosti neprolazne i da ima još ljudi u tim sredinama koji se ne mogu potkupiti bilo kakvim interesima i obećanjima. Ćorić i sam pripada tom soju časnih ljudi, on čvrsto vjeruje u ideale kojima su vjerovali njegovi preci. Ne priklanja se političkim i drugim suludim igrarijama moćnika i stvari naziva pravim imenom. Ćorić ne želi nikome da povlađuje, njegovi putokazi su utemeljeni na činjenicama i istini i to je njemu dovoljno. On je sanjar bez premca, što potvrđuje i ovom knjigom, koji se ne miri sa prekrajanjem bilo koje istine, ma kakva ona da je.

Pisac ne negira postojeće stanje, svjestan je težine trenutka u kojem se neke druge i drugačije istine udijevaju u njegovu javu i prihvataju kao jedine, ali ono iskonsko u njemu, tragalačko prije svega, i ljudsko, ne dozvoljava da se zaboravljaju trenuci koji su bili dio neke minule ljepote i sreće. I dok su bombe padale nad zavičajem svih dobrih ljudi na Balkanu, dok se krojila neka nova stvarnost, dok su se zemlje voljom moćnika cijepale kao trule krpe, u nekom svijetu malih lokalnih mimikrija, opstajala je nada i vjera u neko ljepše i bolje sjutra. „Odisej“ nije samo Gornje-Mojkovački kafić, on je paradigma tihog otpora, metafora prkosa sili, otklon koji se utemeljuje u svijesti onih koji sem razuma, dobrote i ljubavi, drugog oružja u svom posjedu nemaju. Takvi na nesreću uvijek bivaju poraženi silinom koja kao pomama dolazi sa strane, nametnuta voljom jačeg. Toj sprezi pokvarenosti i moći ti ljudi  puni energije i nade nijesu dorasli, ali ipak ti prkosi, okupljanja istomišljenika, bolje reći fantasta i sanjara, kakav je i sam pisac ove memoarske zaostavštine, barem u ovim zapisima neće biti zaboravljeni.

Pisac svjesno lovi trenutke, on se ne zadržava na velikim plohama moćnih istorijskih igrarija i dešavanja izvan dodira i kontrole malog i običnog čovjeka. Drugi besprizorno skidaju kajmak. Fantastama kojima pripada Ćorič ostaje za utjehu nada i goli život. Pisac ove knjige je itekako svjestan da svako ima neki svoj kutak samoće, mjesto gdje se razračunava sa ličnim demonima i suočava sa istinom, gdje liječi rane zadobijene u vječnoj borbi preživljavanja, borbi opsatanka. U tom brlogu koji je osmišljen za tihovanje, katkad i tihu patnju, izgnani stavlja na svježe uboje meleme spravljene u zavičajnim ljekarnama, svjestan da te pouzdane znakove stradanja ništa neće ukoniti. Ono, postoje i one nevidljive rane, koje ne reaguju na meleme i izlječenje, to su žive rane sjećanja, nanesene ko zna kada i od koga, na obodima nekad čiste duše, i koje se nose do sudnjega dana. Kao vrsni slikar, koji na čisto bijelom platnu, brzim zamasima boje stvara iluziju trajanja, tako i Ćorić sažetošću, kratkom formom moćne izražajnosti govori o tome da i „kratka riječ dugim mislima daje povoda.“ Pisac uporno ukazuje na anomalične pojave sredine u kojoj živi, ali u širem kontekstu on se osvrće na zamke koje dolaze sa strane i koje se ne mogu kontrolisati. Pisca analitičara boli ono što se ne može prećutati i što se golim okom vidi. Boli ga tiho gašenje života tamo gdje bi on trebalo da buja i da se hrani novim sokovima trajanja. Kao da se mladost, taj vječni plamen života, lagano gasi u gradu naslonjenom na obalu i bistre tokove rijeke Tare, u podnožju vječno mlade Bjelasice i vremešne Sinjajevine, planina koje ovu brdsko planinsku varoš od davnina čuvaju od jakih vjetrova prolaznosti. One tako moćno ušuškavaju ovaj mali grad i njegove žitelje uče spokojstvu, čuvaju ga od nestajanja, od pohara koje i u ovim vremenima na razne načine pristižu sa strane. „Pjesnikova dolina“ ima u sebi ono mitsko značenje, ona je kolijevka u kojoj se nakon rođenja tijelo djetinje ugrijalo, iz koje se otisnulo u svijet, da bi se, kad god zatreba i kad je neophodno, zarad duševnog mira i nekog ličnog suočavanja sa samim sobom, toj dolini koja je stvarna, uvijek vraćalo kao spasenju i posljednjem pribježištu. Načeto tijelo boleštinama savremenog svijeta vapi za mirom i spokojem. Uprljano bolnim istinama i pogrešnim izborima, pjesnikova dolina je tada spasonosno utočište. Kad god se izgubi vjera u ljude, prijateljstvo i ljubav, vraćalo se toj kolijevci i u njenom toplom okrilju, tragalo za sažimanjem i prikupljanjem neke nove moćnije energije, koja će dati snagu bjeguncu i tragaocu da spremnije dočekaju nove izazove.

Za pisca ovih esejističkih zapisa, da nema tog zavičajnog okrilja, kao da ni života ne bi bilo.

Ćorić se u svojoj prozi ne bavi velikim temama. Ne zadire u nepoznata prostranstva. U nešto što nijesu preživjeli sopstveni nervi. Takve teme zahtijevaju mnogo više vremena i prostora, da bi se njima neko podrobnije bavio. One su ostavština za prošlost. On se bavi sadašnjim trenutkom, onaj minuli ne zaboralja, ali ga ne apostrofira kao bitnost, on govori o malim ljudima i njihovim sudbinama, slabostima pojedinaca, koji nijesu odoljeli pritiscima novih vremena, ne priklanja se pomodnostima i uticajima koji pristižu sa strane i koji ne donose ništa dobro.

Konačno i stalno, pisac se bavi sobom, samoironijskom određenošću, svojom samoćom iz koje crpi inspiraciju za svoje umne uzlete, ali istovremeno traga za odgovorima na pitanja koja su ga i natjerala na osamu. On zna da bez izolovanosti i samoće nema ni stvaralaštva. ’’Priručnik samoće’’ nije knjiga lakog sadržaja, ona zahtijeva čitaoca koji umije da promišlja. Ova knjiga je ipak samo priručnik, čije izvorno značenje ove riječi ukazuje na nešto što je naizgled uzgredno sažimanje djelova jednog kompleksnijeg mozaika naše stvarnosti. Priručnik, kakav god bio, po svrsi postojanja treba samo da uvede u neku opsežniju priču, on je putokaz za one koji su se našli u nepoznatoj sredini, usmjerava tragaoca da cilju lakše dođe. Da nije tako, ova knjiga bi umjesto Priručnika bila ’’Knjiga samoće’’, što će možda u nekom drugom vremenu i postati.

Ovako, ostaje to što jeste i to što joj je Ćorić namijenio da bude.’’Priručnik samoće’’. Knjiga pisana za samotnjake, kojima i sam Ćorić pripada. Ova knjiga ima svoje uzlete, a, kao i u svakoj drugoj knjizi, mogu se pronaći i mane. Srećom uzleti su moćniji, jer se zasnivaju na onome što je autor preživjeo. Bez uljepšavanja, pretjerane epike i patetizma, priča, ili pripovijest je svedena na pravu mjeru nekoga ko iskazuje drugačije stanje duha i ko lovi trenutke otrgnute iz vječnosti i udjenute u istu tu vječnost.

Konačno, iskreno i neskriveno emotivno proživljavanje je okosnica sadržajnosti ove knjige.

Treba reći da su se ljepotom knjige i njenim likovnim iskazom na svojstven način bavili umjetnici Darko Drljević i Dejan Stanić. Veliki tiraž knjige ukazuje na ambicije izdavača i samog autora.

Isticanjem pomenutih kvaliteta ove knjige, treba naglasiti da će ona zasigurno pronaći svoje čitaoce i svoje poštovaoce i ne samo u sredini gdje je i nastala.

Veselin Mišnić, književnik
Beograd, avgusta 2016 godine