Momir Vojvodić: Spirale kritičke invencije
Satira je kritička svijest nešto oštrije nasmijana od lirske humoristike. Satira koristi sve književne rodove i žanrove, a najčešće se susrijeće u epigramskim i aforističkim oblicima. Epigrami i aforizmi su najefikasniji satirični izusti. Epigrami i aforizmi su bili omiljeni načini kritike društva i kod klasika satire i kod savremenika. Čuveni po posječitosti i lucidnosti bili su epigrami i aforizmi A. S. Puškina kojima je razmaskiravao odrođeno od ruskog naroda i nakazno poevropljeno rusko plemstvo i drvorsku kamarilu, koja mu je svojim intrigama i došla glave. Anglofilsko, germanofilsko i romanofilsko rusko dvorjanstvo nije oprostilo Puškinu britki i smjeli kritički dar. I tada i sada traje rat između satiričara i satirisanih. Sve je više onih koji razbijaju objektivna ogledala satire u kojima su oglednuli svoje njuške. „Gleda majmun sebe u zrcalo“. Ovaj Njegošev aforizam najbolje doriče te odnose onih koji se kritičkim ogledalima ne podnose.
Savremena srpska satira njeguje aforizam kao najdostižniji vid dobacivanja oštro nasmijane istine do pažnje savremenika. Današnja urednička elita u redakciji „Ošišanog Ježa“ je generator postojeće i nastajuće aforističke satire. Duško Petrović, Radivoje Lale Bojičić, Milovan Vržina, Milenko Pajević, Milovan Vitezović, Aleksandar Baljak i njima bliski satiričari vode ljekovitu i velmošku borbu protiv šizofrenije na svim nivoima koja je zahvatila današnje čovečanstvo srpskog jezika i okolo njega. Nasušna srpska satira danas je u vidljivom poletu.
Pjesnik i romanopisac, Veselin Mišnić knjigom aforizama „Trešnje boje trule višnje“ objavljenom u edicije „Satirikon“ znane izdavačke kuće „Rad“ stao je u plejafdu ozbiljnih satiričara srpskih. U blizu 300 aforizama svojevrsne satire u naše bono doba ovaj pisac romana „Bolest vajara Gabrijela“, „Bezdan“, „Romani u prahu“, „Sadistički dizajn“ i knjiga pripovjedaka „Tri mladića u užarenoj peći“, „Legende o ludilu“ i desetak knjiga pjesama i eseja iz kojih isijava izuzetna aforistika, ispoljio je svoju fantastičnu zagledanost u lice i naličje našeg mnogostruko oboljelog zlog doba i svoja viđenja izustio u inventivnim kritičkim spiralama, na kojima mogu da mu aferime najugledniji satiričari srpske sadašnjice. Uopšte me nije iznenadila Mišnićeva lucidna knjiga aforizama, pošto sam se kanio iščitavajući njegove knjige da ispisujem varnice njegove iskričave duhovitosti na marginama romana, pripovjedaka i pjesama, samo što su margine preuske za takav ispis svih varnica Mišnićeve aforistike.
Junak Mišnićeve knjige aforizama „Trešnje boje trule višnje“ je natrulo lice našeg mučnog doba, oboljelog od šizofrenije na svim nivoima. Iščitavajući Mišnićevu aforistikijadu učinilo mi se da čitam monodramu, koju bi trebalo da izgovori nenadmašni Miša Janketić. Navodim bez biranja nekoliko Mišnićevih aforizama iz vrsne knjige „Trešnje boje trule višnje“: „Narodu treba reći istinu. Za ostalo je kasno“, „Testament je poslednji pokušaj da se naše mišljenje uvaži“, „Porazio nas je tvorac naše pobjede“, „Samoubica je idealan ubica“, „Ko god nam je solio pamet pretjerao je“. Tako je Mišnić prepoznao one koji nam sole pamet.
Momir Vojvodić
